– Dolaskom proljeća i ljeta, svakako da se povećava i broj odlazaka u prirodu na različite izlete. Jako je lijepo se malo opsutiti, ali isto takou prirodio se mogu zaraditi različiti nametnici, a mi danas govorimo o krpeljima koji kada se jednom zalijepe za kožu, onda nastaje pravi problem.
Krpelji imaju sposobnost ostati na tijelu nekoliko sati prije nego započnu proces ukopavanja u kožu. Vlažna područja, poput trbuha, prepona, pazuha ili vrata prekrivenog dlakama, poželjna su mjesta za krpelje. Kako biste spriječili ugrize krpelja, preporučljivo je odmah se otuširati i očistiti kosu nakon povratka s izleta u prirodu. U slučaju da otkrijete da vam se krpelj već uvukao u kožu, možete ga pokušati izvaditi pincetom. Ključno je osigurati da posjedujete potrebno znanje i tehniku za vađenje krpelja bez ostavljanja dijelova tijela.
Ako niste sigurni u svoje sposobnosti, preporučljivo je konzultirati liječnika za pomoć. Postoji dodatna metoda, ukorijenjena u tradicionalnoj mudrosti, koja pomaže u odvajanju krpelja. Obilnim nanošenjem soli na područje ugriza i naknadnim prekrivanjem vatom ili gazom, krpelja se može potaknuti da se prirodno odvoji od njega kao rezultat ograničenog dovoda zraka i nelagode izazvane soli. Preporuča se držati ovu aplikaciju otprilike 20 minuta. Osim soli, još jedna učinkovita opcija je alkohol. Uzmite vatu ili gazu i natopite je alkoholom. Nanesite alkohol na zahvaćeno područje nježnim, kružnim pokretima u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Toplina i iritacija od alkohola mogu natjerati krpelja da se izbaci.
Ako nemate pri ruci medicinski alkohol, može poslužiti i rakija. Međutim, ključno je suzdržati se od nanošenja ulja na mjesto gdje se krpelj nalazi, jer to može dovesti do njegovog dubljeg bušenja u kožu. Krpelji, mala stvorenja klasificirana kao člankonošci, smatraju se paučnjacima i imaju različite fizičke karakteristike i biološke osobine koje ih razlikuju od insekata. Njihov značaj leži u njihovoj sposobnosti da se hrane krvlju životinja i ljudi, što ih čini potencijalnim prijenosnicima zaraznih bolesti od kojih podjednako mogu oboljeti i ljudi i životinje.
U Hrvatskoj je šumski krpelj, znanstveno poznat kao Ixodes ricinus, najzastupljenija vrsta. Krpelji se mogu naći u različitim prirodnim okruženjima, ali na njihovu prisutnost utječu čimbenici kao što su temperatura i vlaga. To dovodi do onoga što je poznato kao “sezonska aktivnost”, pri čemu su krpelji najaktivniji i najbrojniji tijekom proljetnih i ranih ljetnih mjeseci od travnja do lipnja, kao i u ranu jesen, iako u manjem broju. Tijekom zimskog razdoblja od prosinca do ožujka krpelji se još uvijek mogu susresti ako je vrijeme blago i bez hladnoće i snijega.
Sklone su skrivanju na lišću i granama grmlja, niskom raslinju visine do jednog metra te u prizemnom sloju šuma na rubovima. Osim toga, krpelji se mogu naći uz šetnice, u vrtovima, izletištima i drugim sličnim mjestima. Krpelji, skriveni na raznim površinama kao što su vlati trave, grane drveća i lišće grmlja, strpljivo čekaju dolazak odgovarajućeg domaćina – bilo da se radi o toplokrvnoj životinji ili čovjeku. Sa svojom strukturom nogu posebno dizajniranom za prianjanje na krzno ili vlakna odjeće, krpelji su usavršili umjetnost prianjanja na odabranu nosilicu.
Nakon što se pričvrsti, krpelj će provesti nekoliko sati istražujući tijelo domaćina u potrazi za idealnim mjestom na koje će se čvrsto učvrstiti svojom pandžom. Sam proces bušenja kože traje otprilike desetak minuta, ali prolazi nezapaženo zbog prisutnosti određenih tvari u slini krpelja koje imaju anestetičko svojstvo. Primarni način prijenosa kod ljudi koji se zaraze virusom iz obitelji Flaviviridae je putem ugriza zaraženog krpelja. Krpeljni meningoencefalitis, koji ima tri podtipa, može se dobiti ovom metodom. Srednjoeuropski tip prevladava u sjevernoj, srednjoj i istočnoj Europi, dok se dalekoistočni tip nalazi u zemljama poput bivšeg Sovjetskog Saveza, Kine i Japana. Sibirski tip specifičan je za Sibir.
U Hrvatskoj su zabilježeni slučajevi krpeljnog meningoencefalitisa srednjoeuropskog tipa. Iako rjeđe, moguće je zaraziti se i konzumiranjem nepasteriziranih mliječnih proizvoda zaraženih životinja, posebice koza. Razdoblje inkubacije za ovu bolest obično traje između 7 i 14 dana, a neki slučajevi pokazuju simptome već nakon 2 dana ili čak 28 dana. Bolest ima dvofazni tijek, pri čemu se prva faza javlja u otprilike dvije trećine zaraženih osoba. Tijekom ove faze virus se umnožava u stanicama kože, zatim se širi u regionalne limfne čvorove i na kraju ulazi u krvotok kroz limfne kanale.
Ova početna faza traje od jednog do osam dana i karakterizirana je simptomima sličnim gripi kao što su umor, visoka temperatura, glavobolja, opća slabost, mučnina, povraćanje i bolovi u mišićima. Prva faza bolesti obilježena je simptomatskim razdobljem koje može trajati od jednog do dvadeset dana. U malog broja bolesnika ova faza prelazi u sekundarnu fazu koja naglo nastaje uz vrlo visoku temperaturu i znakove zahvaćenosti središnjeg živčanog sustava, točnije upalu moždanih ovojnica (meningitis).
Simptomi meningitisa uključuju jaku glavobolju, mučninu, povraćanje, ukočenost vrata i osjetljivost na svjetlost. U nekim slučajevima bolest može napredovati do upale mozga (encefalitis). To je karakterizirano simptomima kao što su pospanost, vrtoglavica, drhtanje, gubitak svijesti, nevoljni pokreti očiju, poteškoće s govorom i oštećenje živaca u mozgu. Međutim, važno je napomenuti da je ova progresija do encefalitisa rjeđa.
