U skladu s određenim srpskim tradicijama, običaj je da vjenčani kumovi budu odgovorni za kupovinu vjenčanog prstenja tijekom ceremonije vjenčanja. U našoj kulturi kumovi imaju značajnu ulogu kao simboli svetosti i duhovne povezanosti, a kada služe kao svjedoci sjedinjenja dviju osoba, postaju cijenjeni članovi novoosnovane obitelji.
Naravno, odlučite li poštivati ove tradicije, to ne znači da izbor svog vjenčanog prstena morate povjeriti isključivo kumovima; nego biste trebali surađivati s njima kako biste sami donijeli odluku.
Postoji tradicionalno vjerovanje koje nalaže da se burma nikada ne smije posuđivati drugima na isprobavanje, ni prije ni poslije vjenčanja. Prema ovom uvjerenju, dopuštajući nekom drugom da nosi prsten, vlasnik se u biti odriče vlastitog bračnog blaženstva i poziva sukobe i kontroverze u svoje živote i zajednicu. Postoji drevno praznovjerje koje sugerira da se vjenčani prsteni nikada ne bi trebali uklanjati, ali postoje suprotna vjerovanja koja osporavaju ovo mišljenje.
Prema jednom vjerovanju, bitno je da prstenje mladenke i mladoženje odgovara. No, nije rijetkost da je mladenkin prsten deblji od mladoženjinog, što po nekima može narušiti obiteljski sklad. Postoji vjerovanje da ako je vjenčani prsten izrađen od dvije različite vrste zlata, to se smatra nepovoljnim znakom. Prema ovom vjerovanju, kaže se da će bračnom paru nedostajati iskrenosti i integriteta u njihovoj vezi, te će voditi odvojene i lažljive živote.
U svakoj kulturi diljem svijeta, prsten ima poseban i jedinstven značaj. Može služiti kao puki ukras ili može utjeloviti simboličke prikaze nečijeg društvenog položaja, autoriteta ili individualnosti. Jedna posebna vrsta prstena, poznata kao burma, ima posebno mjesto u ceremonijama jer se razmjenjuju između partnera na dan vjenčanja.
U moderno doba primarno značenje vjenčanog prstena leži u njegovom pokazatelju bračnog statusa. S druge strane, burme su postale univerzalni simbol ljubavi, služeći kao cijenjeni komad nakita kojim mladenci izjavljuju svoju vječnu privrženost. Kružni dizajn vjenčanog prstena, koji predstavlja vječnost, utjelovljuje osjećaj cjelovitosti i kontinuiteta, bez vidljivog početka ili kraja.
Čin razmjene vjenčanog prstenja tijekom crkvenog obreda dugo se povezivao s pojmom vječne i besmrtne ljubavi, vjerovanjem koje traje i danas.
U vrijeme zaruka tradicija je da žena stavi zaručnički prsten na prst na kojem će se eventualno nalaziti vjenčani prsten čime simbolično čuva svoju poziciju. Nakon što se vjenčanje održi, zaručnički prsten se ili prebacuje na mazi prst lijeve ruke ili nastavlja zauzimati isti prostor kao i vjenčani prsten.
U analima povijesti, vjenčani prsten je krasio razne prste, uključujući palčeve obje ruke, što je pojam koji se u današnje vrijeme može činiti zapanjujućim. U prošlim vremenima prst na kojem je vjenčani prsten krasio nije imao nikakvu važnost. Bilo ga je dopušteno nositi na bilo kojem prstu, na bilo kojoj ruci, bez ikakvih ograničenja. Tek pojavom rimske tradicije uveden je koncept “pravila nošenja”.
U skladu sa starim rimskim običajima, vjenčani prsten tradicionalno se stavlja na četvrti prst lijeve ruke. Ova praksa proizlazi iz vjerovanja u venu zvanu vena amoris, također poznatu kao “vena ljubavi”, za koju se smatralo da ima izravnu vezu sa srcem. Unatoč znanstvenim dokazima koji opovrgavaju ovu ideju, trajni “mit o žili ljubavi” ostaje primarni razlog za nošenje vjenčanog prstenja na lijevom prstenjaku u mnogim zemljama diljem svijeta.
Za razliku od Rimljana, rani kršćani odlučili su svoje srednje prste ukrasiti vjenčanim prstenjem. Kako je vrijeme prolazilo, ova se tradicija razvijala, navodeći kršćane da usvoje praksu nošenja vjenčanog prstenja na domalom prstu. Trenutno je u Srbiji običaj da se burme nose na domali prst desne ruke, dok je u većini zapadnih zemalja za burmu rezervisan domali prst leve ruke.
