– U nastavku našeg današnjega ćlanka, malo se dotičemo domaće estradne scene, i govorićemo o pjevačima koji su polako dostigli svoj pik karijere. Jedan od njih je i Rade Petrović,. koji je preživio pravu životnu golgotu….
U otvorenom otkriću, poznata legenda narodne glazbe Rade Petrović podijelio je da su njegove prve godine bile obilježene nesrećom koja proizlazi iz razvoda njegovih roditelja, te da nije pokazivao mnogo interesa za akademskim putem. Hvaljeni umjetnik omiljene pjesme Šumadijo, Šumadijo, ko bi tebe pojaj zabilježio je svoj buntovnički duh i na svoj umjetnički put krenuo s 14 godina, pod utjecajem dviju značajnih tragedija i bolesti sina. Petrović je istaknuo ključnu važnost odnosa sa suprugom Olgom, koji je odmah prepoznao jer su zajedno odgojili dva sina, Dragana i Zorana.
- Tragičan događaj dogodio se 1987. godine kada se Dragan vratio sa odsluženja vojnog roka – umrla mu je supruga Olga. Sa samo 22 godine, Dragan se morao suočiti s bolnim gubitkom svoje voljene. Olga je bolovala od bubrežnog nefritisa, bolesti koja je prvi put otkrivena nakon rođenja njihovog mlađeg sina Zorana. Nažalost, njezino se zdravlje s vremenom pogoršalo, što je u konačnici dovelo do njezine prerane smrti. Samo mjesec dana prije Olgine smrti, Zoran se razbolio.
Zatekla sam se kod Radeta, radila na pjesmama, kad je Olga hitno nazvala da me obavijesti o Zoranovom stanju sve gore. Srećom, bio sam blizu i mogao sam ponuditi pomoć. Kad sam stigao, zatekao sam Zorana kako sjedi za stolom i pokušava jesti, ali je ispljunuo hranu, a lice mu je imalo čudan izraz. Prije ovog događaja ugostio sam bolesnika u “Lazi Lazareviću” i brzo okupio tim pojedinaca koji su pomogli u njegovom transportu u bolnicu. Unatoč tome što je tjedan karakterizirao nedostatak osoblja, uspješno sam locirao medicinsku sestru koja me uputila da odmah dovedem Zorana.
Čak su se raspitivali da li se drogira, ali sam ih uvjeravao da nije. Nakon što je primljen sam, liječnik je stigao s viješću da će morati ostati u bolnici. Tamo je proveo tri dana prije nego što je premješten na pristanište Padina. – Dijagnoza je bila shizofrenija – objasnio je Rade. “Ti dani su bili teški za Dragana, Olgu i mene. Olga je plakala nad tragičnom sudbinom koja ga je zadesila, mladog čovjeka koji je tek krenuo na životni put, a sada kao da je predodređen za zaborav…
- Ovo je surova istina – nije mogao ni raditi, ni zasnovati obitelj, ni išta postići… Preko ‘Jugoleka’ sam mogao nabaviti potrebne potrepštine za dijalizu za Olgu, a dijalizu sam obavljao sam kod kuće, jednom mjesečno dostavljali su nam sve Zoran je ostao u bolnici tijekom cijele brutalne zime ’87. Svaki dan, od podneva do pet poslijepodne, bilo je poražavajuće vidjeti koliko je oslabio, pogotovo s obzirom na to da je jednom igrao nogomet nacionalni tim — činilo se da mu koža visi s kostiju. Olga mu je pedantno pripremala juhu i stavljala je uz ostalu hranu u termos bocu. Prolazili bismo dugim, uskim hodnicima od kojih se svaki protezao stotinjak metara. U svojim nastojanjima da mu osiguram udobnost, darivao bih darove, pa čak i pribjegavao podmićivanju. Bio je zatvoren u posebnu sobu, uvijek pod nadzorom medicinskih sestara iza stakla.
“Samo sedam dana nakon što se Dragan vratio iz vojske, već ga je čekao posao u školi”, prisjetio se. U to vrijeme prilike za pjevanje bile su mi rijetke, jer to jednostavno nije bilo praktično. Bilo da je riječ o Olgi ili meni, dosljedno smo osiguravali da se sokovi kupuju za bebu i dostavljaju uz njegove obroke. Tog sam dana osjetio snažnu želju da ustanem i donesem malo soka, ali Olga je inzistirala: “Ostani u krevetu, odmori se. Ja ću se pobrinuti za dijalizu, a Dragan neka obavlja svoje obaveze.” Na to mu je dala nešto novca, a on je otišao.
Nažalost, kada se vratio, saznao je da mu je umrla majka, posljednje trenutke koje je provela u mom zagrljaju. Nakon što je izgovorila “Jao, Rade, jao”, postala je moja, a naša veza je već bila prekinuta. Na kraju sam saznao da je pomaknula kolačić, zbog čega joj je sva tekućina pobjegla ispod kože. U tom su trenutku ustvrdili da je operacija neophodna, uvjeravajući me u njezin uspjeh. No, nakon operacije jedva je došla sebi. Po našem odlasku iz bolnice, priznala je: “Svih osam osoba s kojima sam dijelila krevet je poginulo, a sada je moje vrijeme. Pomisao na život bez tebe je nepodnošljiva.” Složio se s njezinim osjećajima.
