– U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu jako strašnu priču, a koja se desila u Rusiji. Ovo samo pokazuje koliko neki ljudi mogu da budu monstrumi, i da muče djevojke koje otmu ili zarobe.
Dana 30. rujna 2000. Ekatarina i Elena, dvije Ruskinje koje su dijelile neraskidivu vezu prijateljstva, krenule su na putovanje u spomen na mučenice Ljubav, Vjeru i Nadu. Nisu ni slutili da će baš ovaj dan postati prekretnica u njihovim životima, jer im je sudbina namijenila nešto neobično. Ono što se dogodilo ostavilo je svijet zaprepaštenim, jer su iskusili osjećaje koji nadilaze maštu, ostavljajući neizbrisiv trag na samim njihovim bićima. Vrijedi napomenuti da je Ekaterina tada imala samo 14 godina, dok je Elena imala 17 godina. U regiji Ryazan, čovjek po imenu Viktor Mohov, koji je postao poznat kao “Skopinov manijak”, počinio je otmicu dviju mladih djevojaka, podvrgavši ih gotovo četiri godine zatočeništva.
Zapanjujuće, ovo zastrašujuće iskušenje odvijalo se samo 150 kilometara od Moskve, a zaključak ove potresne priče bio je izvan svega što se moglo zamisliti. Možete li prepričati događaje te kobne noći? Dok su se vraćale kući, tinejdžericama se približilo vozilo koje se zaustavilo iza njih. Vozač Viktor Mokov, 48-godišnji zaposlenik obližnje tvornice automobila, ponudio im je da se pridruže njemu i njegovoj navodnoj suputnici Jeleni Badukini u automobilu. Ekatarina i Elena u to vrijeme nisu znale da je ta “djevojka” samo izmišljotina.
Ipak, vjerujući da su u sigurnim rukama i s namjerom da im se pomogne, pristali su prihvatiti vožnju i odvesti ih do odredišta. Tijekom vožnje automobilom Viktor ih je velikodušno opskrbio votkom prožetom snažnim sedativima. U stanju zbunjenosti, prevezao ih je u grad u kojem živi Skopin, a mlade žene su se osvijestile u podzemnom podrumu, skrivenom tri metra ispod površine, tako da nitko nije čuo njihov plač. U razdoblju od tri godine Mokov se posvetio izgradnji ćelije. Koristeći se samo svojim rukama, pomno je izradio svaki detalj u prostoriji veličine otprilike 3 metra u dužinu i širinu.
Smještena iznad podruma, postojala je dodatna komora kojoj se moglo pristupiti kroz skrivena vrata. Čak je i samom Mokovu bilo teško proći kroz taj ulaz. Tada počinju četverogodišnje muke za Ekaterinu i Elenu. U slučajevima kada bi pokazali otpor, uskratio bi im hranu i uskratio im struju tijekom brutalne ruske zime. Osim toga, uveo bi plin u njihov podrum kako bi im ograničio dotok kisika. Prema Katjinim riječima, tijekom druženja dijelili smo sobu s dva kreveta na kat u kojoj smo nalazili utjehu.
- U početku smo dane provodili u suzama, zagrljeni. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, postupno smo se prilagođavali okolnostima i počeli se baviti svakodnevnim poslovima poput pospremanja kreveta i pospremanja, pokušavajući stvoriti privid normalnosti i skrenuti pozornost s izazova s kojima smo se suočavali. Međutim, Lena ističe da su unatoč izazovnim okolnostima ostali postojani u svakodnevnim molitvama i nepokolebljivi u nadi za spasenje. Podrum je nekoć bio čitavo njihovo postojanje, sve dok im jedna televizijska emisija nije promijenila život. Priča o Sabini Darden, kojoj su svjedočili na ekranu, ulila im je tračak nade.
Ova zadivljujuća priča prikazuje ženu koja je uspješno pobjegla od svog tlačitelja u Belgiji. Postupno se Mokovljev strah prema njima počeo smanjivati. U znak dobre volje čak je kupio videorekorder za njihovu upotrebu. Nakon gotovo četiri godine, čak im je dopustio da navečer napuste okvire podruma na sat vremena kako bi vježbali. Međutim, svaka akcija koju je poduzeo bila je vođena jedinstvenim motivom. Katja i Lena dobile su misiju namamljivanja novog studenta koji se nedavno doselio u to područje.
Njihov cilj bio je doći do video vrpce sa snimljenom porukom koju je trebalo dostaviti vlastima. Njihov plan je na kraju bio uspješan! Nakon točno 1326 dana, 26. travnja 2004., policija je stigla na ulaz u podrum i oslobodila djevojke, omogućivši im prvi tračak sunca. Leina sposobnost hodanja bila je ozbiljno ograničena, jer je mogla napraviti samo nekoliko koraka odjednom. Iz nje je izbijao miris plijesni, a ten joj je poprimio zelenkastu nijansu. Kad je konačno puštena na slobodu, Lena je bila u osmom mjesecu trudnoće s Mokovim trećim potomkom, koji nažalost nije preživio.
Sudbina prethodno dvoje djece ostala joj je nepoznata. Tijekom trudnoće s tom djecom, nisam ih doživljavala kao voljene potomke, već kao nepoznate entitete nasilno usađene u mene. Nedostaje mi bilo kakva emotivna veza prema njima – kaže ona. Nakon što je puštena, u njoj se probudio majčinski instinkt, koji ju je natjerao da preklinje policiju da pronađe njezinu djecu. Nažalost, tek ih treba pronaći, ostavljajući je u stanju unutarnjeg sukoba dok se bori sa željom da se ponovno ujedini s njima i istodobnom željom da izbriše njihovo sjećanje.
