Dr. Catherine Mannix, savjetnica za palijativnu medicinu specijalizirana za skrb na kraju života, razjasnila je točne događaje u tijelu i umu tijekom sati, minuta i sekundi koji su doveli do smrti. Njezina stručnost u ovom osjetljivom području omogućila je mnogim pojedincima duboki uvid u fizičke i emocionalne transformacije koje prate proces umiranja. Dr. Mannix artikulirao je zamršenu prirodu umiranja, vidljivu kroz niz fizioloških “gašenja” koja rezultiraju značajnim promjenama u disanju, apetitu, spavanju i drugim tjelesnim funkcijama. Osim toga, vidljive promjene boje kože, noktiju i tjelesne temperature služe kao značajni pokazatelji da je smrt neizbježna.
Dr. Mannick identificira gubitak apetita kao jedan od početnih simptoma. Ova pojava je sasvim normalna, jer tijelu nije potrebna značajna energija tijekom procesa umiranja. Posljedično, metaboličke funkcije tijela postupno se usporavaju, što dovodi do smanjenog interesa za hranom. Bez obzira na to, dr. Mannix objašnjava da iako se pacijenti možda muče sa standardnim obrocima, često ipak žele uživati u svojim omiljenim poslasticama. Ovo opažanje je vrijedno pažnje jer sugerira da čak i dok se organizam približava smrti i doživljava opadanje funkcije, on i dalje posjeduje određene želje za užitkom i zadovoljstvom.
Štoviše, kako se proces umiranja odvija, pojedinci često pate od dubokog umora i značajnog pada energije, unatoč naporima da ostanu budni. Prema dr. Maniku, važnost sna progresivno opada kako tijelo usporava i priprema se za neizbježni kraj. Umjesto tipičnog sna, pacijenti doživljavaju sve dulje epizode nesvjestice, što rezultira smanjenom sviješću o okolini.
Kako se smrt približava, otkucaji srca počinju usporavati, što uzrokuje pad krvnog tlaka. Posljedično, koža može postati hladna i blijeda, a nokti mogu poprimiti tamniju nijansu jer se cirkulacija krvi postupno smanjuje. Funkcionalnost unutarnjih organa također se pogoršava, što može dovesti do povremenih epizoda nemira, zbunjenosti ili dubljih stanja nesvjestice. Te su promjene uglavnom neizbježan aspekt procesa umiranja. Dr. Mannix ističe da tijekom tog razdoblja pacijenti mogu pokazivati ponašanje koje odstupa od njihove norme, uključujući epizode zbunjenosti i nesvjestice.
Jedan posebno intrigantan element procesa umiranja, kako je primijetio dr. Mannix, odnosi se na aktivnost mozga u posljednjim trenucima života. Dok znanstvenici tek trebaju utvrditi u kojoj mjeri tijelo “čuje” ili percipira iskustva u to vrijeme, istraživanja pokazuju da određeni zvukovi i slike ipak mogu prodrijeti u svijest mozga. To implicira da iako umirući pacijenti možda nisu potpuno svjesni svoje okoline, neki podražaji mogu doprijeti do njihove svijesti, potičući uvjerljivo istraživanje o tome kako mozak interpretira zvukove, slike ili čak prisutnost voljenih osoba tijekom tih kritičnih trenutaka.
Smrt je najneizbježniji aspekt postojanja, pojava s kojom se svako živo biće na kraju mora suočiti. Bez obzira na naše napore da se zaštitimo ili je izbjegnemo, smrt ostaje neizbježna stvarnost, utjelovljujući i misterij i duboku ljudskost. Tema je to koja nam s vremena na vrijeme zaokupi misli. Osim toga, promjene u obrascima disanja igraju značajnu ulogu u ovom prijelazu.
Dr. Mannix primjećuje da za pojedince koji se približavaju smrti, čin disanja postaje instinktivan, s ritmovima koje uspostavlja centar za disanje smješten u moždanom deblu. Iako osoba možda neće svjesno registrirati svoje disanje, ono često postaje otežano i čujno, ponekad praćeno nakupljanjem sline u grlu, ali obično bez očite nelagode. Kako se proces umiranja odvija, ritam disanja se progresivno pomiče – od dubokog i brzog do plitkog i sporog – sve dok na kraju potpuno ne prestane.Smrt nastupa brzo kada se prekine opskrba tijela kisikom. Srce na kraju prestaje kucati, označavajući kraj bioloških procesa koji su progresivno smanjeni, što dovodi do zatajenja funkcija organa.
Precizni procesi koji se odvijaju u mozgu u posljednjim trenucima života znanstvenim istraživanjima još uvijek nisu u potpunosti shvaćeni; međutim, postoje teorije koje upućuju na to da bi mozak mogao “otpustiti” svoje posljednje sjećanje na značajne životne događaje. Jedna studija, koja je ispitivala moždane valove osamdesetsedmogodišnjeg muškarca koji je umro tijekom EEG-a, sugerira da je on možda doživio oblik “flashbacka” tijekom tih kritičnih trenutaka, što mu je omogućilo da se ponovno osvrne na ključna iskustva iz svog života. Taj se fenomen često naziva iskustvom “blizu smrti”, pri čemu pojedinci govore da su vidjeli svjetlo na kraju tunela ili da su se ponovno susreli s preminulim voljenima.
Dok istraživači istražuju specifične procese koji se događaju u mozgu i svijesti pojedinaca koji se približavaju smrti, nastavlja se pitanje zašto tako mnogo ljudi prijavljuje slična iskustva. Jedna hipoteza sugerira da promjene u radu mozga mogu otpustiti “kočnice” percepcije, što rezultira živim i jasnim sjećanjima na životne događaje. Međutim, ovo predstavlja samo jednu perspektivu, jer različiti stručnjaci imaju različita mišljenja o ovom fenomenu.
Maria Sinfield, medicinska sestra u hospiciju s bogatim iskustvom u brizi za pacijente u njihovim posljednjim trenucima, primjećuje da pojedinci često imaju neispunjene želje ili poruke koje žele prenijeti prije smrti. Prema njezinim opažanjima, mnogi pacijenti izražavaju duboku čežnju za pomirenjem s nekim ili za izvršenjem zadataka koje su prije zanemarivali u životu. Sinfield je svjedočio dirljivim interakcijama u kojima pacijenti dopiru do članova obitelji s kojima su doživjeli nesuglasice, a često upravo taj čin pomirenja pruža značajnu emocionalnu utjehu.
Osim toga, mnogi pacijenti u posljednjim trenucima često zazivaju imena svojih preminulih najmilijih, kao da su te osobe fizički prisutne u sobi. Ova pojava često izaziva duboke emocionalne reakcije kako kod članova obitelji tako i kod medicinskog osoblja. Maria Sinfield ispričala je svoje iskustvo na očevoj samrtnoj postelji, gdje ga je vidjela kako doziva svoje roditelje kao da su prisutni, unatoč njihovoj smrti.
Mnoštvo promjena, ponašanja i iskustava koje pacijenti pokazuju prije smrti samo su djelić zamršenog i duboko emocionalnog putovanja umiranja. Iako se znanost i dalje bori s razjašnjavanjem svih aspekata ovog fenomena, jedna činjenica ostaje neosporna: smrt je univerzalni fenomen; ipak su dnevni izvještaji pojedinaca koji to doživljavaju često prožeti elementima koji su i izvanredni i neobjašnjivi.
