Vjerujemo da nema osobe, koja na ovim prostorima nije čula, za proslavljenog srpskog pisca Miroslav Antića. Boem po prirodi, živio je od danas do sutra, a njegova književna djela su čitana i dan danass, i može da se kaže da če ostati još dugo vremena ispred nas…..
Iza ovog “posljednjeg boema 20. stoljeća” kriju se bezbrojne pjesme i priče. Mika je živio izvorno i jedinstveno, tako je i otišao. U “Sutra poslije djetinjstva” autora Nemanje Rotara, inače nećaka Mike Antića, ispričana je nesvakidašnja priča koja se dogodila neposredno nakon smrti slavnog umjetnika. Mika Antić preminuo je u bašti svoje rezidencije u ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu, na dan kada mu je uručena nagrada Avnojeva. U to je vrijeme bolovao od raka čeljusti, zbog čega mu je kirurški odstranjen dio jezika.
O Miki Antiću mišljenja su različita; neki ga smatraju jednim od naših najboljih pjesnika, dok ga drugi više cijene kao filmskog redatelja. Ipak, bio je njegovan među najuglednijim beogradskim boemima. Nadasve, gospodin čije su istančane rime tekle iz njegova pera zapamćen je prvenstveno kao izvanredan umjetnik obdaren iznimnim talentom. Stvarao je bez napora sve dok mu bolest nije potpuno promijenila život. Iako je iz ovog života otišao prije 37 godina, njegovi stihovi, pjesme i priče i dalje odzvanjaju i stvaraju dojam da je Mika još uvijek među nama. Miroslav je preminuo u bašti svoje kuće u ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu, na dan kada mu je uručena nagrada Avnojeva.
Tada se već borio s rakom čeljusti, zbog čega su mu kirurzi odstranili dio jezika. Pjesniku je bilo teško prihvatiti da je izgubio sposobnost govora. Kao odgovor, prekomjerno je konzumirao alkohol i slikao s gotovo opsesivnim žarom. Mika Antić je rekao: “Želim da moj životopis stvaraš sam. Tako mogu doživjeti brojne živote i uistinu biti najživlji među živima. Mika Antić pojavio se kao pop zvijezda svog doba, status na koji je utjecao njegov buran način života, praznina u beogradskim društvenim krugovima, a potom i turneja s Tomom Zdravkovićem.
Miroslav Antić opisao je vlastiti život: Rođen sam 1932. godine u selu Mokrin, u severnom Banatu, gde sam pohađao i osnovnu školu. Srednjoškolske godine proveo sam u Kikindi i Pančevu, a potom i studije u Beogradu. Trenutno živim u Novom Sadu. To je bit moje biografije. Međutim, često drugima kažem da mi još nedostaje prava biografija, kakvu želim, unatoč brojnim knjigama koje sam napisao, izložbama koje sam održao, filmovima koje sam producirao, dramskim tekstovima koje sam napisao i novinama članaka kojima sam sudjelovao. Svakog jutra uhvatim se kako priželjkujem priliku da sastavim značajnu biografiju koja bi služila svrsi, posebno učenicima u školi, jer oni, nažalost, moraju učiti o životima pisaca.
Vjerojatno bih bio najgori učenik u tom pogledu jer nisam ni naučio o vlastitom životu. Bavio sam se raznim zanimanjima: radio sam kao pomoćni zidar, fizički radnik u pivovari, kotlar na pristaništu, mornar, kazališni redatelj, a imam iskustva u vodovodu i kanalizaciji, kao iu radu s kompresorima i drvetom. . Znam konstruirati krov, nastupati u lutkarskom kazalištu, izrađivati lutke i voditi televizijske programe. Mika Antić, kojeg često nazivaju vječitim dječakom domaće poezije, često je sebe označavao kao najgoreg učenika, smatrajući da tek treba u potpunosti shvatiti svoj život.
Njegovi književni doprinosi donijeli su mu nekoliko priznanja, kao što su dvije nagrade “Neven” – jedna kao priznanje za životno djelo u dječjoj poeziji – kao i Goranovu nagradu, Sterijino pozorište, Zlatnu arenu za scenarij, Nagradu oslobođenja Vojvodine i Sedmojulska nagrada Srbije. Uz to, odlikovan je i Ordenom zasluga za narod. Istog dana kada je Mika dobio nagradu Avnojeva, preminuo je u bašti svoje kuće u ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu.
Do tada je bio teško bolestan, patio je od raka čeljusti, zbog čega su mu kirurzi morali odstraniti dio jezika. Rečeno je da se češnjak jako borio s gubitkom sposobnosti govora. Proživljavao je značajne poteškoće i često se okretao alkoholu, ali je također s izuzetnim žarom uronio u slikarstvo. Tijekom tog razdoblja proizveo je niz zadivljujućih umjetničkih djela suncokreta koje je nazvao “Boje sunca”. Miješanjem okera sa zlatnom prašinom, Mika je postigla prepoznatljivu nijansu. Naposljetku je preminuo sa zlatnom prašinom još uvijek na rukama, jer ju nikakvo pranje nije moglo ukloniti. Na odru je pjesnik počivao blistavih ruku koje su podsjećale na lik iz biblijske priče. Mika je otišao u zagrobni život sa zlatnim rukama, prikladnim simbolom za ovu izvanrednu osobu.
