– U nastavku našeg današnjeg člnka govorimo o vjeri i Pravoslavlju, i nekih stvari kojih bi se trebalo pridržavati ako držite bar malo do vjere. U posljednje vrijeme je itekako čitano na veb portalima kako se sa neke životne stvari može gledati iz ugla vjere.
Značaj primanja roditeljskog blagoslova za sve aspekte života, uključujući i brak, bila je česta tema na kojoj je stariji Tadeus naglašavao. On je upozorio na negativne posljedice koje mogu proizaći iz nepoštovanja ili prkosa roditeljima.
- Prišla mi je mlada žena tražeći savjet. Sebe je predstavljala kao pobožnu i dobro složnu, ali je ipak izrazila svoju frustraciju što ne može pronaći odgovarajućeg partnera za brak. Ovo je za nju postao obrazac koji se ponavlja, gdje veze nesmetano napreduju do trenutka braka. Međutim, nakon angažmana, sve se raspada. Ovaj ciklus se nastavlja, a kako godine prolaze, ona i dalje nije u stanju da odredi osnovni uzrok ovih ponovljenih neuspjeha.
Na pitanje Starca Tadeja o njenom odnosu sa roditeljima, priznala je da povremeno ima nesuglasice sa njima, ali je to brzo opravdala izjavom da smatra da je to normalna pojava u porodici. Otac Tadej je istakao važnost poštovanja roditelja, čak i u našim mislima, i savetovao je da razmisli o posledicama prošlih sukoba.
Po odlasku, djevojka je izrazila nesposobnost da se prisjeti bilo kakvih konkretnih detalja. Međutim, kasnije se vratila u manastir i obratila se ocu Tadeju sa sljedećom izjavom:
„Oče, prisjetio sam se jedne prošlosti u kojoj sam se posvađao sa majkom. U naletu ljutnje, ona je izgovorila riječi: ‘Nadam se da moja kćerka nikada neće stupiti u brak.’ Međutim, naknadno smo razgovarali i obojica smo dozvolili da nam taj incident izmakne iz sjećanja.
- Tadej, stariji gospodin, joj je odgovorio, rekavši: “Kao što vidite, draga moja kćeri. Međutim, neophodno je da se brzo vratite kući i tražite oproštenje od svoje majke. Time će Bog dati svoje blagodat tebi, i sve će biti dobro. Nakon nekog vremena vratila se u manastir, ali ovoga puta bila je u pratnji muža. Oca Tadeja, kao malog deteta, mučila je bolest, a lekari su predviđali da mu je ostalo još samo nekoliko godina života. Zbog svog osjetljivog zdravlja, utjehu je tražio i u nauci i u vjeri, a dio života posvetio je boravku u manastiru Miljkovo kod Svilajnca. Tragično, preminuo je 2003. godine u Bačkoj Palanci.
U današnje vrijeme skrećemo pažnju na izbor njegovih propovijedi koje su i estetski ugodne i velike praktične vrijednosti.
Suština našeg postojanja leži u prirodi naših misli. Kada su naše misli spokojne i spokojne, doživljavamo dubok osjećaj mira. S druge strane, kada negativnost prožima naše misli, muči nas nemilosrdan nemir. U trenucima potrebe obraćamo se roditeljima za pomoć, a oni u svojoj nepokolebljivoj ljubavi izlijevaju svoja srca i vode nas ka onome što je korisno.
Neka Gospod svima podari mir i radost, jer su ovi blagoslovi najvrijednije blago i na ovom i na onom svijetu. Čežnja za takvim blagoslovima živi u svakom od nas.
Neophodno je pronaći stanje opuštanja i ne biti previše zaokupljeni poslovima ovog svijeta. Umjesto toga, fokusirajte se na održavanje unutrašnjeg mira i život u skladu s Bogom. Dozvolite da se stvari odvijaju prirodno bez prianjanja ili vršenja pretjerane kontrole.
Sve misli, bilo pozitivne ili negativne, proizlaze iz naših kognitivnih sposobnosti kao ljudskih bića. Kroz našu sposobnost mišljenja imamo moć da utičemo ne samo na svoje živote, već i na prirodni svet oko nas, uključujući biljke, koje poseduju sopstveni oblik nervnog sistema. Konačno, naša kolektivna želja je za svijetom koji karakterizira harmonija, zadovoljstvo i ljubav. Transformacija nečijeg postojanja je obuhvaćena konceptom pokajanja. Za pojedince je imperativ da priđu ili svećeniku ili nekom drugom članu zajednice i povjere im se u vezi s nemirom koji narušava njihov unutrašnji spokoj. Dopuštajući našim susjedima da sudjeluju u našim iskušenjima i nevoljama, nalazimo utjehu i snagu.
Uticaj naših misli proteže se izvan nas samih i dopire do svijeta oko nas. Imperativ je da svjesno kanaliziramo pozitivne misli. Božanska pouka je jasna: pozvani smo da volimo svoje protivnike, ne za njihovu korist, već za naše dobro. Pravi oprost mora doći iz dubine naših srca. Prihvaćanjem oprosta svim srcem, otvaramo vrata primanju oprosta zauzvrat. Čineći to, postajemo aktivni sudionici u potrazi za mirom, a mir, zauzvrat, širi sreću i utjehu onima u našoj blizini. Naše mirne i spokojne misli su opipljive svima, stvarajući atmosferu mira i spokoja.
Ako je glava domaćinstva zaokupljena brigom za svoju porodicu, to narušava mir i spokoj svih, uključujući i malu djecu koja još rastu. Upravo zbog toga oni koji su zaduženi za vođenje domaćinstva treba da se potčine Gospodu, da Mu upućuju molitve i prepoznaju Njegovu beskrajnu moć. Neka nam Gospod svima donese utjehu.
Da bismo održali unutrašnji mir, imperativ je da svim srcem oprostimo. Naša savest mora biti oslobođena izobličenja, jer onemogućava očuvanje unutrašnjeg mira. Neophodno je olakšati teret naše savjesti tako što ćemo svima ponuditi oprost. Bez ovog suštinskog čina, unutrašnji mir ostaje neuhvatljiv.
- Ako dozvolimo sebi da budemo u stalnom sukobu sa svojim roditeljima, unutrašnji mir će nam izmicati. Zlonamjerne sile uživaju u tome da svjedoče kako prkosimo svojim roditeljima, bez obzira na posljedice. Čineći to, oni stječu kontrolu nad nama, a mi nalazimo utjehu u okrivljavanju drugih. Ova spoznaja podstiče mnoge da preispitaju svoj stav, iako nisu svi spremni da se oslobode svog ponosa. Važno je zapamtiti da ono što iznesemo u svijet, dobijamo zauzvrat.
Održavanje stanja smirenosti je od najveće važnosti. Vrlije je podnijeti uvredu, a ne uzvratiti je. Kada trpimo uvrede, božansko nam daje snagu i spokoj. Nasuprot tome, ako ne trpimo uvrede, naša savjest nam neće dati mira. Naša savest služi kao božanski sud.
Postoji beskonačno carstvo mogućnosti koje su nam dostupne, ali moramo shvatiti da se pravi mir i spokoj ne mogu postići. Naš karakter, razvijen tokom našeg vremena na Zemlji, određuje našu vječnu destinaciju. Oni koji posjeduju smireno i spokojno raspoloženje uzdići će se u carstvo svetaca i anđela. Ove duše su obdarene božanskom milošću i potpuno su odvojene od ovozemaljskih želja. Oni su otporni na uvrede i ostaju nepokolebljivi čak i pred fizičkim povredama, jer njihove duše vodi Duh Sveti.
Narušavanjem mira ostajemo sami sa sopstvenim kontemplacijama, što neminovno vodi u patnju. Međutim, božanska milost Božja ostaje nepobediva, nesposobna da se ugasi. Upravo zbog toga su mučenici, u svojoj nepokolebljivoj vjeri, bili otporni na patnju, i ako su je ikada doživjeli, tiho prisustvo Gospodnje im je pružalo utjehu. Jednom kada je duša obasjana milošću Duha Svetoga, osećaj patnje se potpuno raspršuje.
