– Na društvenim mrežama se svakodnevno mogu pronaći razne ispoovijesti. Ono što žene definitivno obožavaju jesu bračni problemi, koji u većini situacija imaju hepi end. Slijedi upravo jedna takva…..
Pitanje zašto nemam djecu prati me cijeli život. Na početku naše veze suprug i ja odlučili smo da nećemo imati djece. Ostavili smo otvorenu mogućnost da se predomislimo. Ali ne želimo. Imali smo nevjerojatan život. Bili smo učitelji, predani svom poslu i vjerovali u smisao svoje karijere. Naša uloga u odgoju nove generacije bila nam je važna, iako sami nismo roditelji. Uostalom, mi oblikujemo dječje umove svaki dan, uglavnom nego što su to činili njihovi roditelji — do sada. I dalje smo plaćali veće poreze kao ‘neroditelji’ da ‘vratimo društvu’ za besplatnu brigu o djeci. Naš dogovor nije bio sa širom obitelji i poznanicima.
Čak i potpuno nepoznati ljudi usude se komentirati naš izbor. Ponekad nam govori da smo sebični, ponekad u čuđenju nad nama i u najgorem slučaju sažaljevanju. Suprug mi je umro relativno mlad, prije mirovine, ali ja sam nastavila živjeti punim plućima. Imali smo nevjerojatno sretan život, ispunjen ljubavlju i razumijevanjem. Zadnje što bi želio je da budem nesretna. Ljudi to govore sad kad sam sam. Ali nisam. I nisam nesretna. Nisam čak ni požalio našu odluku. Ljudi ne vole sami sebe; zato ne vole druge. Ljudi obično misle da ih to što imaju djecu čini sretnijima, no mnogi su zapravo nezadovoljni kako su njihova djeca ispala, kako se ponašaju prema njima i očekivanjima koja su ispunila.
Vidim to u svojim nesretnim suvremenicima. Takve dame često svoja očekivanja prebacuju na svoje unuke i na kraju opet budu razočarane. Pate kada su sami, kada nikome ne trebaju, kada su zaboravljeni. Ne mogu pronaći sreću u sebi i moraju se osjećati potrebnima ili svoju svrhu pronalaze u ulozi žrtve. Drugo, mnogo puta ne mogu dati čak ni svijetu pa svoju takozvanu žrtvu stavljaju na pijedestal razmnožavanja i životni ciklus kao krajnju svrhu. Učinimo ih svecima za života pa da i to skinemo s dnevnog reda. Ja nisam takav.
Mislim da su ljudi koji ne mogu pronaći sreću u sebi najgori kritičari jer u meni vide prilike koje su propustili; koje su mogle, ali nisu imale hrabrosti, već su se prepustile očekivanjima patrijarhalnog društva, izabrale lakši put – iako ne misle tako. Drugi su ljubomorni jer sam morala putovati svijetom, živjeti pod svojim uvjetima i imati partnera koji me volio do posljednjeg daha. Namjerno koristim izraz “partner”, a ne “muž”. Neke žene imaju muža, ali ja sam život dijelila s partnerom. Bila sam sretna djevojka. Imali smo dovoljno novca; potrošili smo ga uglavnom na sebe. Bili smo predani jedno drugome na način na koji većina ljudi nije. Ljubomora je ruzna stvar. Ti bijesni, zavidni ljudi su također ljuti na nas žene koje nemaju djece. Često mi, s prikrivenim oduševljenjem, kažu da me u starosti neću imati tko čuvati kad se razbolim.
- Ovu skupinu čine mlade domaćice s više djece i njihovi muževi koji ne zarađuju najbolje te stariji konzervativni muškarci. Smatram da je to najsebičniji razlog za rađanje djece. Imam dovoljno novca da si priuštim dom ako zatreba i nikada, nikad, nikada ne bih učinio takav čin uništavanja dječjih života tako što bih ih vezao za svoj krevet. Zašto ljudi vjeruju da su žene koje nisu rađale bezvrijedne? Nije li to najosnovniji zakon prirode? Ne bi li prosječna maltezerka trebala biti puno vrjednija od bilo koje druge žene budući da se više razmnožila? Ova biološka aktivnost ne zahtijeva nikakve školske ili posebne sposobnosti ili inteligenciju. Svi znamo kako se to radi.
Za čovječanstvo bi bilo bolje da se neki ne razmnožavaju I, općenito, svijet bi bio puno bolje mjesto da ima manje ljudi koji se razmnožavaju – pogotovo onih koji vrijeđaju sve oko sebe na različite načine i agresivni su, mrzeći sve koji žive drugačije od njih. Što takvi ljudi i njihovi potomci uopće mogu ponuditi svijetu? Gledao sam tu upropaštenu djecu cijeli radni vijek u školi. Samo su rijetki uspjeli u potpunosti raskinuti sa svojim primitivnim odgojem i biti sretni. Jesam li usamljena? Ne baš. Iako ponekad izvlačim beskrajnu sreću samo iz sebe i vlastitog društva. Slobodno vrijeme je tlo za kreativnost.
Ali danas se idem popeti na Sljeme s tri prijatelja. Tamo gore ćemo ručati, sjediti u hladovini šume, a kasnije navečer otići na mali privatni koncert pod zvijezdama. Sutra krećem u Sloveniju sa svojim vjernim psom Klarom, gdje ću provesti nekoliko dana sa svojom prijateljicom i njenom kćeri. Razgovarat ćemo o knjigama, filmovima, izložbama i muškarcima. Da, udovica sam, ali nisam odustala od muškaraca. I da, ja sam jedna od onih “strašnih” žena koje vole provocirati primitivce, pa pred njima namjerno kažem Klari: “Dođi mami, Klara. Budi dobra cura!” Ne biste vjerovali kako su ljudi ograničeni svojim skromnim iskustvima, pa žena koja nije bez razmišljanja rodila, s puno mržnje, kaže se kao životinjska zamjena za dijete.
