Voditelj Voja Nedeljković poznat je po toplom osmijehu, ali rijetko priča o privatnom životu. Unatoč tome, postojalo je vrijeme kada je otvorio svoja iskustva, otkrivajući duboki emocionalni učinak značajnog gubitka njegova oca, trenutak koji se za njega pokazao iznimno izazovnim.
Godina 1999. bila je i čudna i neukusna; s obzirom na izbor, radije bih ga spremio u ladicu da se više ne suočavam s njim. Ovaj osjećaj proizlazi uglavnom iz kaosa koji smo pretrpjeli kao rezultat bombardiranja i razaranja u našoj domovini Srbiji, a drugo iz zdravstvenih problema moga oca. Tumor mu je dijagnosticiran 1993. godine, koji se djelomično oporavio, ali do 1998. godine…
Mislio je da ima problema sa želucem, no radiolog je na kraju ustanovio da zapravo ima rak pluća. Nakon ovog otkrića, počeli smo tražiti rješenja, što ga je navelo na terapiju zračenjem. Nažalost, proces zračenja je prekinut zbog bombardiranja i nestanka struje. – Vodio sam ga na onkologiju – komentirao je tada Voja.
- Uzeo je oca u ruke i prevezao ga u bolnicu. Voja je kasnije otkrio da je to bio njihov posljednji razgovor. Bio je početak listopada 1999. godine, vrijeme obilježeno značajnim izazovima. Nakon razornog bombardiranja, počeli smo sabirati misli i boriti se za preživljavanje, uz druge hitne stvari, a sve u nesposobnosti za rad. 15. listopada dobio sam poziv od Žike od Zane i Jelene na promociju albuma “Prijatelji” u hotelu Hyatt.
Prethodnog dana, 14., zajedno smo se smijali i uživali u nekim pričama. Nažalost, 15. mog oca je pozlilo, zbog čega sam pozvala hitnu pomoć da ga odveze na grudni odjel Kliničkog centra, gdje sam nastavila s njim još malo razgovarati. Nisam se mogao odmah vratiti kući; nakon nekog vremena, konačno sam se vratio i razgovarao sa svojim prijateljem, ali san je nedostižan, i uspio sam se odmoriti samo nekoliko sati.
Dok sam išao na posao u Hyatt, primio sam poziv od majke i obavijestio me o očevoj smrti. Iako sam osjetio duboku tugu, navalio sam na Hyatt, nakratko zastavši jer se radi o onome što bi se moglo opisati kao očekivano-neočekivane smrti. Voditelj raspravlja o tome kako se, kada se govori o smrti, često zanemaruju razmatranja o tome što je poželjno ili manje. Je li smrt ta koja vas uhvati nespremnog ili vas ona koju svakodnevno očekujete uistinu iznenadi?
Čim je Žika ušao u Hayat, po mom izrazu lica je prepoznao da nešto nije u redu i upitao: “Batice, šta se dogodilo?” Odgovorio sam: “Ništa, samo mi daj malo viskija, malo alkohola.” U početku sam suzdržavao detalje. Dogovorili smo se da ću staviti Che Guevarin šešir. Kad sam ga stavio na glavu, obuzela me mješavina ponosa i tuge, koja proizlazi iz činjenice da je to dar mog oca. Voja je primijetio da mu je sve postalo kaotično.
