Za danas smo vam spremili jedan od straih srpskih običaja, koji su u današnje vrijeme pomalo bizarni, ali i strašni. Naime, otkopavanje grobova i vađenja sanduka i mrtvog člana porodice nakon 40 dana je i više nego bizarno…
Nakon 40 dana tijelo je iskopano da bi uživalo u sunčevoj svjetlosti: Milica je, držeći se starog vlaškog običaja, otvorila sinov grob u zoru. Sve do kraja 19. stoljeća i u 20. stoljeće, krajevi Homolja i Podunavlja u đerdapskoj oblasti, gdje je živjela vlaška zajednica, očuvali su svoja tradicionalna narodna vjerovanja, posebno vidljiva u obredu poznatom kao “otkopavanje pokojnika”, tj. povezano s njihovim štovanjem mrtvih. Ritual poznat kao “otkopavanje” bio je osobito čest nakon smrti mladog pojedinca, bilo mladića ili djevojke. Četrdeseti dan nakon sprovoda članovi obitelji pokojnika dolazili bi ranom zorom na groblje kako bi iskopali grob i preuzeli lijes.
Nakon što bi lijes ili škrinju izvadili, otvorili bi poklopac i pažljivo bijelim rupcem brisali pokojnikovo lice. Nakon toga bi postavili lice pokojnika prema Suncu, dopuštajući sunčevoj svjetlosti da ih dotakne. Vjerovalo se da Sunce “prihvaća” pokojnika, nakon čega bi obitelj ponovno sahranila tijelo, ponavljajući sve pogrebne obrede kao da se radi o prvom ukopu. Ova se ceremonija održava u užem obiteljskom krugu, što je razlog ograničene svijesti o njoj u široj javnosti. Prema dosadašnjim shvaćanjima, posljednji obred čašćenja Sunca, kojim se pokojniku osigurava vječni život na onom svijetu, održan je devedesetih godina prošlog stoljeća u selu Debeli Lug.
Ova vrsta prakse nije ekskluzivna za ovo područje; na primjer, u Rumunjskoj se tijela preminulih iskopavaju nakon sedam godina, dok se na Madagaskaru slični rituali održavaju svake godine. Usporedne tradicije mogu se pronaći iu Indoneziji. (Pogledajte: Indonezijski otok Sulawesi: Gdje smrt ne znači zbogom) Tijekom terenskog istraživanja susreo sam Milicu Kušljić, koja živi sama u svojoj obiteljskoj kući, a devedesetih je otkopala svog sina. Sada osjetljivog zdravlja, Milica nakon smrti supruga živi sama. Malenu sobu u kojoj provodi dane krase fotografije njezina pokojnog sina na kojima su ovjekovječeni trenuci iz njegova života uz slike s pogreba.
Dubok osjećaj tuge i tjeskobe ispunjava njezin dom. Milica je među rijetkim ženama koje su “iskopale” svog sina, priuštivši mu priliku da dva puta vidi kako ga sunce obasjava. Milica, koja je podrijetlom iz Laznice, naučila je o tradiciji iskopavanja mrtvih od svoje obitelji, što je na kraju uvela i za vlastitog sina. Istražujući ovaj običaj, ustanovio sam da se u Laznici održao tijekom 19. stoljeća, au selu Gornjane zadržao se sve do 1970-ih. U ranim dvadesetim godinama Milica je doživjela gubitak sina, koji je iza sebe ostavio vjerenicu.
Tijekom služenja vojnog roka hitno je prebačen u beogradski Klinički centar, gdje je vrlo brzo izgubio bitku s galopirajućom leukemijom. Nakon njegove smrti, Milica je zakačila crveni konac sa klinike i produžila ga duž puta, jer Vlasi veruju da je taj crveni konac jedini način da duša nađe put do kuće. Osim toga, pripremila je nebesku svijeću, odražavajući vjerovanje da je zagrobni život sjenovito mjesto lišeno vode i svjetla, gdje se sve što se njeguje u ovom životu ponovno ujedinjuje s preminulima u sljedećem.
U dubokoj tuzi za pokojnim sinom, Milica je u zoru tijekom četrdesetodnevnog parastosa iskopala njegove posmrtne ostatke, pustivši da ga sunce još jednom ogrije. Smatra se da mu ovaj ritual olakšava izravan odlazak na nebo. Milica je posjedovala VHS snimke sinovljeve sahrane, no do njih su neke televizijske ekipe prijevarom došle obećanjem da će snimke vratiti, što na kraju nisu učinili. Milica nastavlja da živi sama u selu Debeli Lug, gde njena ćerka često dolazi. Preživljava se od prodaje cvijeća koje uzgaja u svom vrtu.
