– Mješoviti brakovi na ovom podneblju su sve rijeđi i rijeđi, iz prostog razloga jer većina osoba koji stupaju u brak, na osnovu svojih roditelja, dobro paze na ime i prezime. Međutim, uvijek imamo izuzetaka kada su u pitanju brakovi između srba i muslimana su sve češći….
Kako prenosi Naj žena, Merima i Dušan proslavili su tri decenije blažene bračne zajednice. Čak i usred nemira bosanskog rata, prkosili su nacionalnim i vjerskim barijerama i izmijenili zavjete u Beogradu. Te 1992. godine sudbina pojedinaca u Bosni ovisila je samo o jednom faktoru – njihovoj vjerskoj pripadnosti i etničkom podrijetlu, o tome jesu li bili kršteni ili bogoslužni, te jesu li se izjašnjavali kao Srbi ili Muslimani. Godine 1992. Merima Buzimkić, rodom iz Bosanskog Grahova, krenula je vojnim zrakoplovom na put od kninskog ratišta do Beograda vođena odlučnošću da pronađe svoju tetku koja živi u Batajnici.
U Beogradu, 22. listopada 1992. godine, moj sadašnji suprug Dušan i ja smo se ukrstili. Naš odnos je brzo napredovao, a nakon mjesec dana Dušan je uputio poziv na svoju zabavu. Rado sam prihvatio, s namjerom da pomognem njegovoj majci.
- Nisam znala da me upravo na tom druženju Dušan iznenadio prosidbom, što je Merima podijelila s Naj ženom. U jeku rata u Bosni, kada je sudbina njenih roditelja bila neizvjesna, Merima je odlučila da ostane uz Dušana i postane njegova žena. U trajanju od godinu dana živjeli smo zajedno bez braka, posvećujući naše vrijeme i trud zapošljavanju i štednji sredstava za naše nadolazeće vjenčanje. Nakon vjenčanja, bili smo blagoslovljeni dolaskom dvoje djece. Kada je roditelje obavijestila o braku sa Srbinom, njihova reakcija bila je vrijedna pažnje.
Unatoč početnom otporu nekih pojedinaca, koji su oklijevali oko zajednice muslimanke i pravoslavca tijekom rata, prevagnula je nepokolebljiva privrženost para jedno drugome. Njihova odlučnost da se vjenčaju nikada nije posustala. U listopadu ove godine Meri i Dule obilježavaju tri desetljeća braka. Nakon što sam otkrio da su moji roditelji još uvijek živi nakon dugog izbivanja, preuzeo sam inicijativu da stupim u kontakt s njima putem pisane korespondencije. U ovom pismu sam podijelila vijest o svom braku s Dušanom Pavlovićem u Beogradu, kao i radosnu činjenicu da smo blagoslovljeni s dvoje djece.
Unatoč mogućnosti njihovog neodobravanja, njihov utjecaj na moj život već se znatno smanjio, budući da sam čvrsto zacrtao vlastiti put i osnovao obitelj. U početku je kod Meriminog oca Osmana bilo zamjerki zbog njezine udaje za Srbina. No, njihova se perspektiva brzo promijenila nakon susreta s Dušanom. Kada su saznali da sam preživio, njihova je radost bila neizmjerna, jer su se bojali da će i mene izgubiti. U početku je moj otac gajio tračak bijesa, ali kako se kaže, ne jede se vlastito meso. Gubitkom mog brata u ratu u Bosni ostale smo samo moje dvije sestre i ja.
Moji su roditelji toliko cijenili Dušana da su ga često proglašavali najizuzetnijim zetom. U Marinom kućanstvu, njezin otac Osman prakticira tri različite vjere. Moj otac se uhvatio da govori o tri različite religije zbog različitih brakova njegovih kćeri. Jedna sestra se udala za Amerikanca i sada živi u New Yorku, dok se druga sestra udala za muslimana u Bosni. Što se mene tiče, udala sam se za Dušana, koji je srpskog porijekla. Po Meriminom dolasku u Beograd 1992. godine, njezino porijeklo i vjersko porijeklo bili su nadaleko poznati; međutim, tvrdi da nikada nije doživjela nikakve pogrdne primjedbe.
Tijekom svog života imao sam sreću izbjegavati bilo kakve slučajeve osobne uvrede ili poprečnih pogleda. Čak i kada sam se susreo s pojedincima koji su doživjeli velike gubitke u ratu, uspio sam u sebi zadržati osjećaj lakoće i ugode. Na današnji dan Merima i Dušan okupljaju se sa svojom obitelji kako bi proslavili Božić. Unatoč osobnom obilježavanju Bajrama, Meri izražava duboko poštovanje prema svim kršćanskim vjerskim blagdanima, ističući da njen život nije definiran vjerom ili nacionalnošću. Za mene je bitan karakter čovjeka, bez obzira na njegovu vjersku pripadnost i praksu, navodi Merima.
Nadalje napominje da je iste vrijednosti usadila svojim kćerima. Merima radosno slavi Uskrs sa svojom obitelji, poštujući sve tradicionalne kršćanske običaje pripremajući svečanu trpezu. Pitanje ima li razlike je li nam “pjevano ili opjevano”, naše opredjeljenje, nacionalni ili vjerski identitet, nevažno je kad se uzme u obzir naša zajednička ljudskost i važnost ljubavi prema svima. Što može biti veličanstvenije od svjedočenja brige za svoje, poštivanja drugih i prisutnosti sloge među pojedincima?
