– Zlatno doba Jugoslovenske glazbe bilo je u periodu 1960-1970, kad aje pod utjecajem Amerike na ove prostore došao Evergreen. Miki Jevremović je predvodio tu genberaciju pjevača, a mi danas govorimo o njegovoj jako dobroj kolegici, kao i prijateljici.
Jedna od cijenjenih pjevačica s prostora bivše SFRJ bila je Nada Knežević. Njezina reputacija tijekom 1960-ih i 1970-ih proširila se daleko izvan granica ne samo njezine domovine, već i cijele balkanske regije. Neslužbeno nazivana pionirom jugoslavenskog jazza, njezino je ime istaknuto u svjetskim jazz enciklopedijama, a glazbeni entuzijasti diljem svijeta i dalje je visoko cijene zbog njezinog izvanrednog talenta i doprinosa.
- Rođena u Beogradu 1940. godine, na svoj je glazbeni put krenula s nepunih petnaest godina pod mentorstvom renomirane operne pjevačice Zdenke Zikove. Još u srednjoškolskim godinama njen zadivljujući glas krasio je pozornice beogradskih igranki u “Božidarcu”, izazivajući pažnju svih koji su je čuli. To ju je dovelo do cijenjene Udruge jazz glazbenika, a ubrzo potom vrata Radio Beograda širom su se otvorila za njezin talent.
Davne 1956. godine imala je priliku sudjelovati na renomiranom jazz koncertu “Mlade snage na polju jazza”, gdje je svoj talent pokazala izvodeći skladbu Georgea Shearinga “Lullaby of Birdland” iz repertoara Elle Fitzgerald. Kao dokaz njezinog brzog uspona do slave, njezina je fotografija objavljena u novinama s naslovom “Brzi uspjeh mladih jazz pjevača”, što je privilegija rezervirana samo za odabrane.
Unatoč pritisku da slijedi obiteljsku tradiciju i nastavi medicinsku karijeru, sudbina se umiješala kada su prva snimanja za Radio Beograd potvrdila da je njezin pravi životni poziv glazba.
Nakon prvog nastupa na Opatijskom festivalu 1959. brzo je stekla prepoznatljivost među širom publikom. Iste godine objavljene su pjesme “Ciganska noć” i “Fatima” koje su instantno postale radijski hitovi, vinuvši je među zvijezde. Kao rezultat toga, izabrana je kao jedna od predstavnica JRT-a na renomiranom natjecanju “Glazba na Elizejskim poljima” održanom u Baden-Badenu. Uz pratnju cijenjenog jazz orkestra pod vodstvom Rolfa Hansa Mullera, trijumfalno se vratila u Beograd s tako željenom prvom nagradom.
U tom je razdoblju iskazivala svoj talent na raznim domaćim festivalima, a zapažen dojam ostavila je na Zagrebfestu 1962. godine izvedbom blues skladbe Milutina Vandekara “Dođi, olujo”. Sudjelovala je i na Jugoslavenskom jazz festivalu na Bledu te na novoosnovanom Beogradskom proljeću. Njezina iznimna vještina donijela joj je prestižnu nagradu ZLATNI MIKROFON na prvom i završnom natjecanju pjevača zabavne glazbe 1961. godine, čime je učvrstila svoj status jedne od najboljih izvođača u Jugoslaviji. Kratko je surađivala s bugarskim jazz septetom “Sofia” prije nego što je 1962. krenula na jednogodišnje putovanje u Zapadnu Njemačku, gdje je zabavljala američke vojnike u jazz klubovima i usavršavala svoje znanje engleskog jezika.
- Po povratku udružuje snage s domaćim umjetnicima među kojima su Đorđe Marjanović, Cune Gojković i Nina Spirova, formirajući grupu od sedam mladih pojedinaca. Zajedno su krenuli na vrlo uspješnu turneju po Sovjetskom Savezu, otvarajući put budućim jugoslavenskim pjevačima da tamo nastupaju. Krajem 1963. vratila se u zapadnu Europu i provela gotovo dvije godine radeći s ansamblom Hejzija Ostervalda. U skandinavskim zemljama imala je priliku nastupati uz trio Vladimira Vitasa u klubovima u kojima su boravile legende jazza poput Dona Bajesa i Erola Garnera.
Tijekom svog boravka u Oslu, pokazala je svoj pjevački talent u prestižnim ustanovama kao što je “Down Town Key Club” i čak je imala priliku snimiti opsežan glazbeni program za dansko-švedsko-norveški radio. Ovo izlaganje privuklo je pozornost međunarodnih medija, otvorivši vrata za potencijalnu europsku karijeru. Nažalost, Andre je morao odbiti ponudu menadžera Katerine Valente zbog očeve bolesti, što ju je naposljetku natjeralo da se vrati u svoju domovinu.
Nakon kraće pauze, nastavila je karijeru, osvajajući publiku na raznim manifestacijama poput Balkanijade, Eurodisc parade, domaćih festivala, radijskih i televizijskih gostovanja. Osim toga, pokazala je svoj talent na međunarodnoj razini, uglavnom u SSSR-u. Međutim, 1969. prigrlila je majčinstvo, što je dovelo do još jedne dvogodišnje pauze u njezinom profesionalnom bavljenju.
Vrativši se u središte pozornosti 1971., doživjela je trijumfalni povratak. Svoj glazbeni talent posudila je soundtracku filma “Moja luda glava” koji je skladao Bojan Adamič. Također, krasila je pozornicu Beogradskog proljetnog festivala, izvodeći legendarnu skladbu “Remember Our Love”. Kao predstavnica Jugoslavije, odlikovana je kao najistaknutija osoba među svim gostujućim grupama tijekom svog posjeta UN-u i Sinajskom poluotoku. Godine 1972. svoju je umjetnost dodatno iskazala na XIII. međunarodnom jazz festivalu u Ljubljani, udruživši snage s B. P. Convention bandom pod vodstvom cijenjenog vibrafonista Boška Petrovića, uz pratnju pijanista Dražena Bojića. Godina 1977. obilježila je niz nezaboravnih koncerata održanih u zagrebačkoj dvorani Lisinski i ljubljanskom kinu Union, gdje je nastupala uz Big Band.
Ove izvanredne izvedbe trajno su ovjekovječene na dvostrukom LP albumu pod nazivom “4 lica jazza” u izdanju Jugotona. Prepoznajući njenu izvrsnost, Jugoslavenska radio-difuzija ovoj ploči dodijelila je prestižno priznanje za najbolju diskografiju godine. Tako je Nada, uz Boška Petrovića, Boru Rokovića, Jovana Mikovića, Damira Dičića i Ratka Divjaka, izborila željno mjesto u jazz reprezentaciji SFRJ.
Kroz svoju opsežnu profesiju dugu pet desetljeća pokupila je nekoliko odabranih pohvala s festivala, brojna priznanja i scenske “trofeje”, a Udruga jazz glazbenika dodijelila joj je povelju kao priznanje za njezin duboki utjecaj na napredak glazbenih inovacija. Godine 1995. krasila je pozornicu za svoj posljednji nastup, prigodno nazvan Nada za Beograd, dok je 2007. nagrađena prestižnom nagradom za životno djelo na XXIV. međunarodnom jazz festivalu u Nišvilleu.
Dopustite mi da se predstavim onima koji me možda ne poznaju, posebno mlađoj generaciji koja je možda bila izložena lošijoj folk glazbi. Moje ime je Nada Knežević, a moj put u svijet glazbe započeo je s nepunih 15 godina pod vodstvom gospođe Zdenke Zikove. Kako sam napredovala, imala sam privilegiju raditi s renomiranim plesačima iz Beograda, što je u moje vrijeme imalo značajnu težinu. Odatle sam izbačen s plesne scene i našao sam se u Udruženju jazz glazbenika, a na kraju i na Radio Beogradu, gdje sam 1957. snimio svoje debitantske pjesme. Bila je nevjerojatna čast kad me Jugoslavenska radio-difuzija odabrala za svoju predstavnik za cijenjeno europsko natjecanje u Baden Badenu.
Uz pratnju talentiranog jazz orkestra Role Hansa Mullera, ponosno sam donio zlato kući. Putovanje se nastavilo tako što su me ljudi iz Radio Beograda pozvali da nastupim u Bijelom dvoru, gdje sam se našao kako sjedim u garderobi, a Tito i Jovanka stoje na vratima! Takvo iskustvo u ono je vrijeme bila doista ogromna čast. I tako je počela moja glazbena karijera. Čak i danas, moj glas je ostao snažan, i čvrsto se držim uvjerenja da sam uvijek imao “dobar glas”, kako sam tada objasnio.
Uz neizmjernu zahvalnost Miljenku Prodanoviću, cijenjenom glazbenom uredniku “Beograda 202”, iskopani su moji davno izgubljeni snimci sa slavnog “Newport Jazz Festivala”. Ovo slučajno otkriće navelo nas je da zamislimo izvanredan projekt – izdavanje dva CD-a s autentičnim nastupima uživo kao i snimkama iz Skandinavije. Prvi CD pod nazivom ‘Nada – Face of Jazz’ prikazuje bit ovog žanra, dok drugi CD sadrži kolekciju popularnih hitova. Zadivljujuća kvaliteta ovih snimaka me ugodno iznenadila. Kao netko tko je tipično samokritičan i stalno traži napredak, rijetko sam zadovoljan svojim radom. Međutim, ove snimke su uistinu nadmašile moja očekivanja. Sada se suočavamo s izazovom pronalaženja sponzora koji će podržati publikaciju, što se pokazalo nimalo lakim zadatkom. Ipak, nadam se da će Ministarstvo kulture podržati ovaj pothvat.
