– Pasulj je definitivno jelo, čija sezona upravo počinje. Naime, poznato je da je zimsko jelo, i da jako dugo drži, a ima jednu malu manu, a to je da je teško jelo, i da treba vremena da se on svari. Danas vam dajemo manji savjet kako da ga napravite a da nemate stomačne probleme….
Izvrsna metoda za ublažavanje plinova i nadutosti je konzumacija graha, koji bez obzira na sortu ima malo kalorija i masti. Nadalje, pružaju izvrstan izvor proteina, vlakana, vitamina B i folne kiseline, a svi oni pomažu u smanjenju razine kolesterola. Osim toga, budući da su bez glutena, u njima mogu uživati svi pojedinci. Kod dijete izvrstan je izbor obrok s grahom zbog niske kalorijske i masnoće, a uz to je i bogat izvor magnezija i željeza. Umjesto da vam troši energiju, grah nudi istinske antioksidativne prednosti za vaše tijelo.
Neki ljudi bi mogli osjećati nevoljkost kuhanja graha, svjesni da se može proširiti i dovesti do nelagode zbog nakupljanja plinova u želucu. Unatoč tome, postoje različite metode za ublažavanje ovog problema. Opće je poznato da namakanje graha u vodi nekoliko sati prije kuhanja smanjuje njihovo bubrenje. Savjet koji se prenosi iz bakine kuhinje ukazuje na to da je osobito korisno namočiti grah preko noći i ostaviti ga da odstoji u vodi dan prije kuhanja.
Osim namakanja graha kako bi se izbjeglo bubrenje tijekom procesa kuhanja, uključivanje lovora, kumina, mažurana, timijana ili đumbira u vodu za namakanje može pomoći u smanjenju proizvodnje plinova u tijelu nakon toga. Opće je poznato da grah koji nije temeljito kuhan može dovesti do povećanog stvaranja plinova. Kako biste ublažili ovaj problem, bitno je isprati grah, uključujući i onaj iz konzervi, i kuhati ga polagano dulje vrijeme, a ne na visokim temperaturama.
Ispiranje i namakanje graha pomaže u uklanjanju šećera koji mogu dovesti do stvaranja plinova, čime se smanjuje nadutost želuca. Konkretno, kada se razvije gusti sloj šećera, bakterije uključene u ovaj proces proizvode neugodan plin koji treba izbaciti iz pećnice. Iskusni kuhari tvrde da se grah treba smatrati pravilno kuhanim tek nakon tri ciklusa kuhanja.
DODATNI SADRŽAJ
Prvi pokazatelji nisu upućivali na demenciju. Objavljeno: 18.09.2024. 12:00 sati 12:04 sati Žena koja je trudna sjedi na klupi na stanici i strpljivo čeka autobus. Djed pita: “Koliko imaš mjeseci?” “Molim te”, odgovara ona, očito zatečena. “Ako nemate ništa protiv što pitam, koji ste mjesec?” ponavlja, a zatim dodaje: “Mora da si tako uzbuđena što ćeš postati majka.” “Osmi”, odgovara ona, očiju punih suza. “To je divno, tvoja obitelj mora biti presretna”, komentira baka. Mlada žena kaže:
- “Imam samo svog oca, a on nije dobro.” Upravo u tom trenutku zaustavlja se autobus, tjerajući je da ustane i uzme deku dok kaže: “Idemo, tata, ovo je naš prijevoz.” Tek na kraju ovog potresnog videa, osmišljenog u edukativne i promotivne svrhe na društvenim mrežama, postaje jasno da se misli na čovjeka koji boluje od Alzheimerove bolesti i kćeri koja se brine o njemu. Rujan je određen kao mjesec promicanja svijesti o Alzheimerovoj bolesti.
Ovaj oblik demencije spora je, suptilna bolest koja se u početku može činiti bezopasnom, ali kad jednom uzme maha, uzrokuje bol za cijelu obitelj. Slavica Stuparušić, čija je majka oboljela, uz Nadeždu Starić iz Srpskog udruženja za Alchajmerovu bolest, za Dnevnik RTS-a govorili su o tome kako prepoznati rane simptome, strategijama za usporavanje napredovanja bolesti i raznim oblicima pomoći i podrške koji se mogu pružiti. prednost i za pacijente i za njihove obitelji. Prema procjenama, otprilike jedna od deset osoba u svijetu ima neki oblik demencije, au Srbiji je dokumentirano oko 200.000 slučajeva.
Slavica Stuparušić, gošća Dnevnika čija se majka borila s Alzheimerovom bolešću, priča kako su se simptomi majčine bolesti pojavili znatno ranije nego što je obitelj prvi put prepoznala da je demencija. Prvi pokazatelji nisu upućivali na demenciju. U početku su se pojavile zamjetne promjene u ponašanju, obilježene napetostima i nervozom, koje su liječnici rješavali anksioliticima. Nakon toga je počela gubiti stvari i optužila svoje ukućane da su ih ukrali.
Ovakav obrazac ponašanja trajao je gotovo dvije do tri godine, a kako je neprijateljstvo prema članovima obitelji eskaliralo do nepodnošljivih razmjera, na kraju je postavljena dijagnoza. Ova dijagnoza omogućila je određivanje odgovarajuće terapije koja je u startu smanjila anksioznost majke, objašnjava Stuparušić. Ipak, bilo je neophodno da netko ostane s majkom 24 sata dnevno. Dok je njezin otac preuzeo većinu odgovornosti, ona i njezin brat pridonijeli su koliko su mogli. Ponekad su smatrali potrebnim pozvati policiju zbog majčine sklonosti da napusti kuću i odluta.
