Tijekom 1990-ih Darko Ašanin pojavio se kao vrlo pogibeljan pojedinac, izazivajući strah i trepet unutar underground scene. Nažalost, doživio je smrt tijekom niza eliminacija usmjerenih na kriminalce koji su potražili utočište unutar zaštitnih zidova SDB-a. Novinar Njuzvika Vojislav Tufegdži postigao je izvanredan pothvat i osigurao ekskluzivni intervju s Ašaninom. U svom pisanom izvještaju, Tufegdži je zaronio u zamršeni odnos između organiziranog kriminala i državne sigurnosti, rasvjetljavajući zamršene mehanizme koji su omogućili njihovu simbiotičku koegzistenciju.
Stražari smješteni u bolničkom apartmanu, u kojem je bio smješten Darko Ašanin, djelovali su nelagodno i na njegovu opasku odgovorili usiljenim osmijehom, sumnjajući da novinar ima zle namjere. Ašanin me tada uputio da diskretno opipam ispod jastuka dvosjeda u kojem sam sjedio. Na moje iznenađenje, otkrio sam skriveno vatreno oružje. Iako sam se suzdržao da ga izvadim, shvatio sam da je to više od običnog pištolja.
- Jedna od najatraktivnijih osoba u establišmentu organiziranog kriminala u Srbiji, Darko Ašanin, ostaje relativno nepoznat i rijetko se o njemu govori. U neobaveznom razgovoru prije više od 25 godina, bivši šef beogradske policije samouvjereno je Ašanina proglasio prvim mafijaškim bosom u Srbiji. 2014. sam isto pitanje postavio jednom iskusnom inspektoru gradskog SUP-a i dobio identičan odgovor: “Ašanin, koliko sam čuo, on je bio inicijator saradnje SDB-a i kriminalaca, regrutirajući gangstere za prekooceanske ‘zadatke’… On je uživao maksimalnu zaštitu, dok su drugi samo služili kao podizvođači.
Cijelo vrijeme ratova u bivšoj SFRJ Ašaninovo ime je bilo upadljivo odsutno. Na temelju dostupnih informacija, Ašaninovo djelovanje i nepokolebljiva potpora jugoslavenstvu, te njegovo žestoko odbacivanje svega što je povezano s tim sukobima, navode na zaključak da on nije sudjelovao u ratu, nego da mu se, dapače, protivio.
Tijekom razdoblja rata u Bosni i Hrvatskoj, Srbija se suočila s brojnim ekonomskim poteškoćama i nevjerojatnim porastom kriminala. U jeku tih izazova Ašanin je u kolovozu 1994. uhićen dok je s obitelji bio na odmoru u Grčkoj. Belgija i Njemačka zatražile su njegovo izručenje, optužujući ga za umiješanost u ubojstvo albanskog političkog emigranta Envera Hadrija u Bruxellesu 25. veljače 1990. Belgijske vlasti su ga žestoko progonile, dok ga je Jugoslavija nastojala vratiti u svoju zemlju.
Grčka, uhvaćena u neizvjesnom položaju, naposljetku je neočekivano riješila situaciju. Nakon saznanja da za Ašaninom tragaju Belgijanci i Nijemci, i Jugoslavija je podnijela zahtjev za njegovo izručenje, navodeći kazneno djelo počinjeno u Srbiji. Specifična priroda ovog zločina s vremenom je zaboravljena, budući da je široko prepoznat kao izmišljen. Ašanin je vraćen u domovinu i prvobitno mu je određen istražni zatvor prema nalogu tamošnjeg suda. Kasnije je prebačen u bolnicu, gdje mu je pružena pomoć prije nego što je pušten.
U javnosti se mnogo spekuliralo o prirodi njegova odnosa s Pavlom Bulatovićem, koji je u to vrijeme bio ministar Vojske Jugoslavije, točnije Srbije i Crne Gore. Mnogi su vjerovali da mu je ta veza pružila tajanstven i utjecajan temelj.
Slučajno sam došao u kontakt s Ašaninom. Barem se meni tako činilo, uzimajući u obzir moj vlastiti nedostatak svijesti uporedo s mojom kontemplativnom prirodom, opsežnim iskustvom i skupom vještina. Uz to, bilo je i kolega koji su gajili zavist i propagirali razne teorije zavjere. Jedan od urednika u Beogradu, koji je tvrdio da posjeduje insajderske informacije, proširio je “saznanje” da sam Ašanina doista susreo dok sam bio u vojnom helikopteru na putu za Grčku s aerodroma Batajnica. Ovaj račun ponovilo je više izvora.
Naša jedina razmjena, ograničena okvirima i tematikom koju je Ašanin dogovorio, dogodila se nakon njegova izlaska iz grčkog zatvora. To se dogodilo tijekom naših dvotjednih intervjua, gdje sam bio zaposlen. Mjesecima prije toga uputio mi je prvi poziv iz zatvora Koridalos, koristeći fiksnu liniju jer su se mobilni telefoni u to vrijeme još smatrali futurističkim. Način na koji je došao do mog kućnog broja ostao je misterij u koji sam odlučila ne ulaziti tijekom naših razgovora. Od naše prve kratke desetominutne rasprave, tijekom koje se predstavio i potvrdio rani sat, uspostavio je obrazac da me zove između šest i sedam ujutro. Ova se rutina nastavila, s višestrukim pozivima. Svaki put bi ispričao ono što ga je u tom trenutku zanimalo.
- Zbog svog velikog poznavanja aktualnosti na tom području, raspitivao se o raznim stvarima. Ponovio je da ćemo se ponovno okupiti po njegovom povratku, izražavajući nepokolebljivu sigurnost. U svakoj prilici dao bi opasku koja bi se mogla sažeti na sljedeći način: “Novinaru, vaše su priče postale svakodnevne. Upustimo se u razgovor. Evo naših priča.” Potom je dao telefon jednom zatočeniku iz Srbije ili Crne Gore. Unutar ograničenog vremena dodijeljenog za poziv, žestoko su tvrdili da su nevini, prepričavajući priče o maltretiranju od strane grčkih čuvara i jadnim zatvorskim uvjetima. Molili su me da rasvijetlim nepravdu koju im je nanio lokalni pravosudni sustav.
