U pravoslavnoj tradiciji ispovijed i sveta pričest imaju posebno mjesto. Na njih se gleda kao na stupove duhovnog života, trenutke kada ljudi ostavljaju svoje grijehe i pristupaju Bogu s iskrenim kajanjem i čista srca.
Ispovijed – u mnogim religijama, a posebno u pravoslavnoj crkvi, čin je duboko ukorijenjenog značaja. Za neke je to duhovno čišćenje, vrijeme istinskog zajedništva s Bogom, vrijeme suočavanja sa samim sobom i svojim grijesima. Za druge je to tradicija koja je izgubila smisao, ili nije dio njihovog duhovnog puta. Da bismo razumjeli kako ljudi danas gledaju na ispovijed, postavili smo jednostavno pitanje:
“Priznaješ li? Što ti misliš?”Odgovori koje smo dobili bili su raznoliki i iskreni – od duboko duhovnih do duhovitih duhovitih, što je sve skupa činilo mozaik suvremenog promišljanja jednog od najstarijih vjerskih običaja.
Jedna korisnica društvene mreže odgovorila je vrlo smireno i promišljeno, podijelivši s nama svoje osobno iskustvo ispovijesti:Ispovijedam se i pričešćujem jer su po meni ta dva čina neodvojivi elementi prave vjere. Nema sumnje da je ispovijed način da ljudi budu iskreni prema sebi i Bogu i da sebi olakšaju dušu. On nas ne čisti samo od naših grijeha, već i od misli, emocija i ponašanja koji nas muče.
Ali važno je naglasiti da pravo pokajanje podrazumijeva iskrenost, pokajanje i želju za promjenom. Ispovijed nema nikakvu snagu ako se vrši površno, iz navike ili da se drugima pokaže „koliko je pobožna“. Puno je puteva u životu, ali ja vjerujem da uvijek postoji pravi i da se mir može pronaći iskrenom vjerom.Naravno, ima i ljudi koji na temu ispovijedi imaju različite poglede, često s dozom humora, ironije ili skepse. Jedan korisnik je odgovorio na njemu svojstven jezgrovit i šaljiv način:
“Ako priznam, papa će biti razapet!”Komentar je izazvao niz reakcija, neki su se smijali, a drugi komentirali “svi mi imamo svoje grijehe, ali ne mora se sve dijeliti sa svijetom”. Iza te reakcije često se krije otpor prema institucionaliziranoj religiji ili jednostavno osobna nelagoda zbog ispovijedi pred svecem.Od svih odgovora jedan je bio posebno dirljiv, pun tuge i osobne boli:
“Valjda to nikad nisam priznao…ali otkad mi je otac umro, izgubio sam volju za puno toga. Ne moram više nikome govoriti što mi je na umu. Bog, ako ga ima, već sve zna. A karma…sigurno će ti sve donijeti kad se najmanje nadate.”Ovaj odgovor otkriva kako su osobna iskustva, gubici i emocionalne traume često povezani s našim odnosima s vjerom, običajima i duhovnošću. Za neke je bol prilika da se približe Bogu, a za druge je bol prepreka koja stvara distancu i tihu sumnju. u zaključku
O svemu što se tiče osobne intime, uvjerenja i odnosa s nadređenima mišljenja su podijeljena. Jedni smatraju da bez ispovijedi nema duhovnog napretka, a drugi da je dovoljna iskrena ispovijed pred Bogom u tihoj sobi. Drugi jednostavno ne vjeruju, ili na sve gledaju sa sarkazmom i oprezom.
Jedno je sigurno – ispovijed je više od riječi izgovorenih u crkvi. To je dubok, osoban čin koji može značiti mir, olakšanje i oprost, ali također može značiti poteškoće, sumnje, pa čak i odbacivanje.a ti Jeste li priznali? Vjerujete li da ovakvo ponašanje doista može promijeniti osobu?
