– Sa našim današnjim člankom, vraćamo se u period tik prije samog 2 Svjetskog rata. Naime, govorićemo o Draži Mihajloviću, koji je i dan danas sinonim srpstva u samoj Srbiji. U ostalim zemljama u regiji, on se gleda ipak na malo drugačiji način, i nije toliko cijenjen.
Gordana Mihailović, rođena u Beogradu 1927. i preminula u istom gradu 25. veljače 2014., bila je ugledna srpska i jugoslavenska pedijatrica i radiolog. Podnijela je nedaće zatočeništva u Banjičkom logoru i predano služila u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. Osim toga, hrabro se borila na Sremskom frontu, a sve dok je bila kćer generala Dragoljuba Draže Mihajlovića i Jelice Mihajlović. – ispričala je svojedobno Duška Jovanić svoje osobno iskustvo, otkrivši da je sklopila brak s pravnikom.
Iako je njihova zajednica bila kratka, njezina odluka da nema djece bila je motivirana željom da spriječi da njezin madež naslijede buduće generacije. Čak i sada spomen da će netko dati ime svojoj kćeri Gordana u njoj izaziva strah. Je li zamislivo da cijelo postojanje bude sadržano unutar granica tri zamršeno ispisana brusna papira? Odgovor je, nedvojbeno, potvrdan, pogotovo kad se ima potpora Ozne ili Udbe, prvaka baš ove demokracije! 27. ožujka 1944. Gordana, vjerojatno iz Subjela, piše pismo Draži.
- Ispričavam se, tata, što te nisam mogao upoznati dok si bio u U. Bio sam tako blizu i da je netko došao po mene, bio bih presretan da te vidim. Posebno mi je teško biti sam za vrijeme blagdana, poput Badnjaka. Tada sam bio s Čika Acom (senator Aleksandar Aksentijević, član Centralnog nacionalnog komiteta – ur.) i njegova je obitelj divna, ali nedostajalo mi je biti s vlastitom braćom i roditeljima. Nisam mogao a da ne pomislim na božićne večeri koje smo proveli zajedno u Beogradu i ne osjetim žaljenje što ovaj put nismo mogli biti zajedno. Tata, tvoj te je posao potpuno udaljio od nas. Zar me nisi htio vidjeti kad nas je dijelio samo sat vremena? Razumijem da je sada u tijeku rat i svjestan sam izazovnih okolnosti s kojima se suočavamo. Znam da ne patim samo ja i da je ceo srpski narod ugrožen.
Međutim, ne mogu shvatiti kako su te te okolnosti mogle udaljiti od nas. Gordana je prenijela svoj razgovor s bratom, izrazivši mu žaljenje što su se rastali tijekom praznika dok su već bili u šumi. Međutim, također je izrazila zadovoljstvo što je predanost njezina oca zemlji prevladala nad njihovom obitelji, a ne obrnutim scenarijem. Gordana je podijelila svoj optimizam u pogledu skorog kraja rata, što spominje i nedavno očevo pismo. Poruku je zaključila uvjeravanjem oca da ga njezin brat voli. Dok sam joj čitala ovo pismo, komentirala je s vidnim oduševljenjem, izražavajući zadovoljstvo kako je lijepo napisala za tu dob.
Tijekom našeg razgovora Gordana je polazila od pretpostavke da sam već upoznata sa značajnim detaljima, uključujući i one koji se tiču događaja iz jeseni 1944. Zadubili smo se u raspravu o sveobuhvatnom okviru tih događaja. Ponekad sam u njezinu glasu osjetio tračak krivnje, iako nije bio usmjeren na navodno odbacivanje njezina oca. Nikada nije ni aludirala na takav pojam, niti se odrekla svog srpskog identiteta ili svoje individualnosti, jer su oni suštinski isprepleteni. Vjerujem da je taj osjećaj krivnje proizašao iz njenog angažmana u partizanima, unatoč tome što je bila prisilno regrutirana, zajedno sa stotinama tisuća drugih, dok je još bila maloljetna.
Također vjerujem da je bila prisiljena sudjelovati u propagandnim aktivnostima i raspravljati o “narodnoj fronti”, ali se ne sjećam da je u tim slučajevima ikada spomenula svog oca. Ova saznanja za Pogled.rs podijelio je Miroslav Samardžić. Nasuprot tome, često je izražavala svoje pritužbe koje je on uzrokovao. Ako bi se takvo razmišljanje prihvatilo, to bi značilo ukidanje oružanih snaga, a osim toga, za vrijeme Dražinog časničkog mandata nije bilo odmazde nad oficirskim potomcima. Uvažavala je to objašnjenje, a kad bi je splasnuo bijes prema ocu, odustajala bi od priče o princezi Jelisaveti Karađorđević i romana “Bizantsko plavo” njezine kćeri Katarine.
Kći je u romanu nemilosrdno ismijavala majku zbog njezine zlosretne sudbine. Gordana nije gajila pretjeranu kivnost prema ocu zbog vlastite patnje, ali je njezina poenta bila znakovita: “Neka, obiteljske su stvari. Svađe u obiteljima su svakodnevica, razmjenjuju se teške riječi, a obitelj ostaje netaknuta”, zaključila je u vezi s romanom “Bizantsko plavo”. Inače, o kneginji Jelisaveti dosljedno je govorila s velikom empatijom. “Ako ona može biti kraljica – ja sam za monarhiju”, ponovila je. Kada se razmatra njezino iskustvo patnje, ključno je priznati da je intenzitet njezine boli značajno eskalirao nakon listopada 1944. godine.
- Do toga je došlo zbog fizičkog zlostavljanja od strane komunista, osobito tijekom boravka u logoru na otoku Sveti Grgur. Osim toga, izdržala je mnogo dulje razdoblje zatočeništva u komunističkim kazamatima i logorima. Dok psihološka muka unutar tih zidova nije imala dubok utjecaj na nju, budući da se nije poistovjećivala s tim područjem, njezina otpornost i snaga nadmašivala je otpornost i snagu njezinih tlačitelja.
Od početka joj je proces Dražine rehabilitacije bio odbojan, izražavajući svoj prijezir sljedećom analogijom: “Zamislite samo, za pedeset godina djeca onih koji sada progone generala Mladića traže njegovu rehabilitaciju…” Vjerovala je da je Dražin rehabilitacija se očitovala u “Pogledima” i objavljenim knjigama. Nakon što je putem medija doznala da je objavljeno njezino navodno odbijanje DNK uzorka za identifikaciju Dražinih posmrtnih ostataka na Adi Ciganliji, razbjesnila se.
Žestoko mi je rekla: “Apsolutno bih se povinovala.” Vrijedno je napomenuti da nikada nije dobila zahtjev za uzorak; njezin jedini izvor informacija bili su mediji. U kasno ljeto 2013. primila sam telefonski poziv od nje, što je bio posljednji put da mi se obratila. Tuga u njezinu glasu bila je opipljiva i trebao joj je trenutak da se sabere prije nego što otkrije razlog svoje tuge. Unatoč tome što se trudila zaštititi od takve vijesti, slučajno je naišla na televizijsku emisiju koja je detaljno opisala jezivu sudbinu Draže, raskomadanog i bačenog u krečnjak na Adi Ciganliji. “Možete li vjerovati da bi učinili nešto tako gnusno?
Ti zlikovci!” uzviknuo je Miroslav Samardžić u svom tekstu za Poglede. Pojasnio joj je da je to služilo kao varljiva komunistička smicalica za skretanje pažnje. Iako je postojalo vladino povjerenstvo zaduženo za lociranje mjesta Dražinog groba, propagirao se samo njihov narativ, budući da su oni još uvijek bili na vlasti. Dražino posljednje počivalište bilo je u krugu Bijelog dvora, smještenog na obronku potoka Lisići, iza perimetralne ograde dvora. Rješenje ove stvari dogodit će se kada se svi dijelovi poravnaju.
