Ana Bekuta, od kako je prije par godina ostala bez dugogodišnjega partnera, skoro nikako se ne pojavljuje u medijima. Naime, puno vremen više provodi sa svojom obitelji, a njena unuka joj je glavna zanimacija…..
Umjetnica je svoje nesretne okolnosti skrivala od javnosti, medija, pa čak i svojih kolega izvođača. Težila je da se njezino nasljeđe proteže izvan te jedinstvene pojave, odbijajući dopustiti da ono bude samo predmet razgovora kad god se spomene njezino ime; stoga se odlučila za šutnju i odlučila se suočiti sa svojim poteškoćama u samoći. Samo ograničeni broj kolega, koje je smatrala prijateljima i koji su se borili sa svojim problemima, bio je svjestan specifičnih izazova s kojima se Ana Bekuta suočava. Aca Ilić i Biljana Jevtić ljubazno su je primili u svoj dom, gde je boravila punih sedam godina.
Razdoblje koje želi zaboraviti veže se uz sumorno desetljeće devedesetih, vrijeme koje se poklopilo s njezinim razvodom. Za vrijeme razdvojenosti od Preje u to doba, Ana je živjela u stanu s Biljanom i sa mnom. U stanu na Senjaku proveli smo otprilike sedam godina. Nakon toga je postigla stabilnost i stekla vlastiti stan. Okolnosti gubitka kuće – je li to bila posljedica razvoda ili ju je Preja lišio svega – nisu me zanimale, jer su se odnosile samo na njih. Čak i sada, naš odnos s njom ostaje prijateljski, bez obzira na moju neupućenost u događaje koji su se zbili u Šapcu.
Preju i njegovu suprugu povremeno sretnem na druženjima sa zajedničkim poznanicima, a Ana mi nikad nije zamjerila što s njim održavam prijateljske odnose, kako je tada primijetio Aca. To je gotovo potvrdila i sama Ana: “Iako mi je karijera u tom trenutku bila u usponu, razmišljanje o povratku bilo bi mi veliki izazov. Sjećam se da sam rješavala najamninu za naš unajmljeni stan na Senjaku, osiguravala kredite čekovima, kupovala kanistere benzina i boreći se s troškom cigareta”, započela je svoje prisjećanje Ana. Mnogi mogu vjerovati da sam u to vrijeme uživao u znatnom bogatstvu; međutim, istina je nešto drugačija.
U tom periodu moja sestra Milina je bila nezaposlena, mlađa Dobrila je skromno zarađivala kao medicinska sestra, a otac je bio u kritičnom zdravstvenom stanju. U stanu koji sam unajmio primao je infuziju zbog nedostatka prostora u bolnici. Nedugo nakon toga je preminuo. U tom periodu moj sin Igor je bio regrutiran u vojsku, a mene je obuzimao duboki strah. Moja se bojazan proširila na sve nas, predstavljajući za mene značajan izazov. Uz veliku stručnost i empatiju, uspio sam ublažiti intenzivnu tjeskobu i strepnju u vezi sa svojim sinom koji je u mraku bez osvjetljenja upravljao vojnim vozilom od Prištine do Priboja.
Bitno je bilo da se na pozornici ništa ne razaznaje; moj osmijeh i glazbeni nastupi bili su naše jedino oslanjanje. Ne želim se predstavljati kao veliki mučenik, priznajući da su mnogi izdržali mnogo značajnije izazove od nas. Unatoč tome, teško mi je shvatiti da se neki pojedinci pridržavaju pogrešnog tumačenja te priče, implicirajući da sam ja, kao folk diva, na bilo koji način profitirala na tuđim nesrećama. Bekuta je došla do zaključka: niti je dobio kredit niti osigurao stan; nije primao plaću, nego mirovinu, a nije imao ni zdravstveno osiguranje.
