Mnogo je priča koje nam dolaze od srpskih majki, koje su doživjele stravične stvari u porodilištu. Baš iz tog razloga, sve veći procenat žena se odlučuje na privatne klinike, koje jesu skuplje, ali nude sve i svašta u pozitivnom smislu….
Prije nekoliko godina, Mirjana je za domaću web stranicu podijelila svoje zastrašujuće iskustvo o boravku u GAK “Višegradska” tijekom prijema, poroda i potonjih pet dana provedenih s novorođenčetom. Donosimo vam njezinu priču koja je tada izazvala značajan val reakcija. Moja je trudnoća klasificirana kao tipična i uključuje samo standardne preglede navedene u protokolu.
Zbrinuta sam u stručnom domu zdravlja i otišla sam na UZV u Kliniku za ginekologiju i akušerstvo, poznatu kao GAK Višegradska. U mom sedmom mjesecu trudnoće proglašena je epidemija koronavirusa i od tada sam se zatekla kako u GAK-u Višegradska čekam na pregled i po nekoliko sati, iako sam imala termin. Zadnji pregled u toj ustanovi bio mi je CTG i provela sam 8 sati čekajući liječnika da pregleda rezultate. Ishod je bio zadovoljavajući i upućen sam da se vratim za 7 dana. Nešto više od 24 sata kasnije, pukao mi je vodenjak, a trudovi su počeli pola sata nakon toga. Dogodilo se to u dva ujutro, a do tri sam već stigla u rodilište.
Nakon procjene u trijaži, liječnik me obavijestio da moram odmah u rađaonicu. Žena me dovela do ulaza u prostor za rađanje, gdje je medicinska sestra bila zauzeta bilježenjem detalja u bilježnicu. Nakon što ju je netko nazvao, uputila me da tu pričekam i otišla sa ženom koja me je dopratila. Na kraju sam čekao sam sljedećih 45 minuta. Voda je ponovno počela curiti i iako me je smrad spriječio da uđem u toalet, ipak sam ušao. Unutra, naravno, nije bilo sapuna ni toaletnog papira, pa sam koristio ono što sam ponio sa sobom.
Na kraju se sestra vratila po podatke i mjerenje zdjelice, a ja sam ušao u dvoranu oko 4 sata ujutro. Ležala sam dva sata na pregledu, fokusirajući se na sve češće trudove. Nakon tog razdoblja liječnik je došao i obavijestio me da CTG uređaj nije ispravno konfiguriran, što znači da moramo započeti proces ispočetka. Ostala sam u tom položaju još tri sata, tijekom kojih su me sestre i primalje obišle dva puta. Jedan od njih je savjetovao: “Ako želite spavati, protresite trbuh rukom da probudite bebu kako bi stroj mogao ispravno izmjeriti.” Druga medicinska sestra, po dolasku, primijetila je:
“Što to radiš? Budi miran; beba se neće brže kretati ako nastaviš tako kucati. Trudovi su sve češći i intenzivniji pa mi je teško zadržati glas. U 9 ujutro dolazi drugi doktor s prvom primaljom, pregledava me i raspituje se o mojoj prisutnosti na stolu jer se još nisam “otvorila”. Primalja radi skeniranje, a ja kroz infuziju dobivam lijekove koji sprječavaju daljnje kontrakcije. Tada me odlučuje premjestiti na odjel uz izjavu da danas neću roditi i da ne zauzimam prostor bez potrebe. Na odjelu sam proveo oko 10 sati, gdje sam dobio sobu i ručak.
Oko 11 sati lijek je prestao djelovati, a započele su intenzivne kontrakcije. Našla sam se kako krvarim na krevetu, što je natjeralo ostale žene u sobi da od straha pozovu babicu. Primalja ih je obavijestila da su joj rekli da taj dan neću roditi i savjetovala me da legnem, uvjeravajući me da će se to s vremenom smiriti. Vrativši se u boks oko 14 sati pregledala me ista liječnica koja je napravila ultrazvuk. Primijetio je da sam kasnila samo jedan dan s rokom i spomenuo da je rano za porod, potvrđujući da ima dovoljno amnionske tekućine. Izrazio je znatiželju o izvoru mojih kontrakcija. CTG aparat je ponovno priključen, otkrivajući da su kontrakcije ostale jake i česte.
Dok su neke babice slučajno bacile pogled na CTG, primijetile su da me se ne grdi i da nisam došla zbog nekih drastičnih mjera. Opet sam ostala sama, a nakon nekog vremena u sobu je ušla medicinska sestra. Pogledala me i rekla, “Vidim glavu; nastavi gurati, sad će oni.” Obuzeo me strah. Nedugo zatim stigla je babica Ljubica. Djelovala je zabrinuto dok se pripremala, gunđajući svojoj kolegici: “Hajde da riješimo ovo; boljet će me glava dok je ona već ovdje.” Jedan od njih joj je prišao, a ona je vikala na mene, sumnjajući u moj razum i gdje mislim da sam.
Ležala sam satima, vrištala, osjećala sam se kao da ću biti zaklana, smetala sam svim drugim trudnicama, a doktor nije htio doći jer mu je bilo neugodno gledati me. Revizija se pokazala mučnijom od samog porođaja iu tom trenutku stigao je liječnik sa svojim komentarima za mene. Pitao me kako to izgleda i razumijem li uopće svoje podrijetlo. Osjetila sam olakšanje pri pomisli da babica možda neće pokrenuti postupak protiv mene jer sam prestrašila sve rodilje. Glas je objavio da je beba teška 2800 grama, a onda se nastavilo skandiranje: “Što, toliko frke oko 2800 grama? Trebalo bi vas biti neugodno zbog takvih postupaka. Ako ne možete izdržati porod, što radite s dijete?”
Bebu zamotanu u ručnik stavili su mi na prsa samo pet sekundi prije nego što su je odnijeli. Sljedeće jutro probudio sam se oko 6 sati i obaviješten sam da se očekuje posjet. Sama sam otišla u kupaonicu, što je potrajalo, a kad sam se vratila, moja sestra je čekala u sobi govoreći: “Gdje si išla? Nisi u hotelu; sad sam se morala vratiti u mjeri temperaturu samo zbog tebe.” Osim toga, od četiri dostupna tuša, odlučio sam se za onaj koji je najmanje oštećen. Na podu je bila krvava mokra maramica, ali i pored toga to je bila najpodnošljivija opcija. Otpusna lista iz rodilišta pokazuje da je sve u redu.
Nema navedenih imena i prezimena, osim imena ordinirajućeg liječnika. Naknadno sam tražio doktore na internetu… Ostalo mi je u sjećanju ime babice Ljubice, prisjećeno kao imena živog vraga kojeg sam osobno susreo. Žena koja izađe zdrava i sa zdravim djetetom nedvojbeno je radosna žena. Međutim, to ne podržava našu tradicionalnu izreku, “samo budi dobro, zaboravi sve to.” Važno je zapamtiti sve.
