Za danas jedna jako mistična tema, koja je itekako neistražena. Vjerujemo da u narednom periodu i pored jako razvijene moderne medicine, nika nećemo saznati šta se u stvari dešaava u trenutcima kada neko premine. Slijedi i priča, koja je povezana sa običajima sa naših prostora.
- U znak tuge za preminulim, članovi porodice odlučuju da obuče svečanu crnu odjeću. Tradicionalno, žene bi se ogrnule crnim šalom, dok bi se muškarci odlučili za crnu košulju ili fleur. Ova odjeća žalosti se nosi godinu dana, a za to vrijeme ožalošćeni se uzdržavaju od veselja, plesa i pjevanja. Za razliku od prošlosti, sada je prihvatljivo nositi crnu odjeću na period od 40 dana, s mogućnošću produženja ovog perioda na šest mjeseci ili duže, ako želite. Neki pojedinci mogu odlučiti da odustanu od slušanja muzike ili uključivanja televizije tokom ovih 40 dana. Ključno je naglasiti da, bez obzira na vrijeme smrti člana porodice, obilježavanje njihove krsne slave ostaje nepromjenjiva tradicija. Iako različiti običaji i tradicije postoje za različite prilike, postoje određene radnje koje svako mora poduzeti kada se suoči sa smrću.
U ovim konkretnim situacijama postoji vjerovanje da komemoracija trijumfa ima još veći značaj, jer upravo kroz ove izraze uzvišenosti nalazimo utjehu za preminule duše naših najmilijih. Nakon smrti pojedinca, uobičajeno je da se uzdržavaju od bilo kakvog oblika veselja u domaćinstvu tokom jedne godine. Ovo uključuje prilike kao što su vjenčanja, društvena okupljanja, plesovi i slični događaji. Preporučljivo je konsultovati se sa članom sveštenstva u vezi sa pogrebnom tradicijom, jer se običaji mogu razlikovati u različitim regionima. S obzirom na širok spektar kulturnih praksi, nepraktično je definitivno utvrditi pogodnost određenog običaja.
Na osnovu kršćanskih učenja, smrt se smatra rezultatom grijeha, posebno Adamove neposlušnosti Bogu. Prelazak sa smrtnog života na večno postojanje prvobitno je trebalo da bude besprekoran, sličan leptiru koji delikatno izlazi iz svoje kokice i leti u nebo. Da li ste upoznati sa kulturnim običajima vezanim za smrt drage osobe? U Srbiji sahrane prate brojne tradicije.
- Različite prakse i ceremonije povezane sa svakim područjem doprinose ovom fenomenu. Poštovanje pogrebnih običaja i tradicije bilo je duboko povezano sa odlaskom cijenjenih pojedinaca, jer su u prošlosti ljudi obično umirali u svojim domovima. U nekim je lokalitetima uobičajeno da svi rođaci ostanu budni nakon smrti.
Porijeklo ovog običaja može se pratiti do ideje da smrt liči na drijemež, i da postoji uočena opasnost da pokojnik može naići na nekoga ko je utonuo u dubok san, što će dovesti do njihove vlastite smrti. Ako pojedinac premine otvorenih očiju, vjeruje se da će prva osoba koja ga pogleda uskoro dočekati ista sudbina. Osim toga, postoji vjerovanje da ako se pokojnik otkrije sa šibicama u njihovom posjedu u trenutku smrti, oni su predodređeni da prođu transformaciju u vampira. Posljedično, pojavio se još jedan ritual – čin probijanja tijela pokojnika iglom, čime se sprječava njihovo potencijalno uskrsnuće kao vampir.
U trenutku kada osoba umre, tradicija je da se sva ogledala u kući poravnaju. Ova akcija je preduzeta kao mjera predostrožnosti kako bi se osiguralo da duh preminulog ne ostane zarobljen u ogledalu, zadržavajući se među živima. U valjevskom kraju se primećuje sličan običaj da se otvaraju vrata i prozori, a sav nameštaj, uključujući i posuđe, preuređuje u istu zaštitnu svrhu. Nadalje, vjeruje se da voda koju pokojnik koristi za kupanje postaje zaprljana i ima potencijal da nanese štetu svakome ko je slučajno prolije izvan granica svog prebivališta.
- Preporučuje se kloniti se polja, livada i stada tokom pogrebnih povorki zbog štetnog uticaja koji tijelo umrlog može imati na okolni biljni i životinjski svijet. Nasuprot tome, postoji vjerovanje da bolest ima inherentno zlonamjernu prirodu. Kao rezultat toga, neki pojedinci namjerno izlažu svoju bolesnu djecu prolaznoj procesiji, nadajući se da će se bolest prenijeti na pokojnika. U pojedinim ruralnim krajevima naše zemlje postoji vjerovanje da su pojedinci koji imaju isti mjesec rođenja predodređeni da dožive istu sudbinu, što rezultira brzim slijedom jedne smrti za drugom.
Kako bi se izbjegao ovaj nesretan ishod, u sklopu priprema za sahranu obavlja se običaj zvan „otkup“. U okolini Zaječara, članovi porodice i prijatelji okupljaju se na groblju da bacaju šake zemlje. Smatra se da ovaj vjekovni ritual donosi sreću i pruža zaštitu od toga da ne postanete sljedeći koji će otići.
Tokom pogrebne ceremonije održava se dugogodišnja tradicija ispuštanjem strijele. Ko god vješto pogodi metu dobija u posjed stvari preminule osobe. Slijedeći tradiciju, uobičajeno je da se po izlasku sa groblja ne vraćate svojim koracima. Smatra se da ova prastara praksa garantuje nesmetano putovanje preminuloj duši nazad do mesta porekla. Osim toga, kao uobičajeni ritual, stvara se pedantno izrađena lutka koja liči na pokojnika.
Svakodnevno je obaveza užih članova porodice da kupaju i ukrašavaju lutku, po tradiciji koja traje dvije i po godine za muškarce i dvije godine za žene. Nakon što ovaj određeni vremenski okvir istekne, lutka se s poštovanjem postavlja na mjesto ukopa. U Vlaškoj regiji, jedinstveni običaji i vjerovanja u vezi sa zadušnicama opstaju dugo nakon sahrane.
Posebna tradicija nalaže da pojedinci koji sjede za stolom moraju zadržati svoju poziciju dok najstarija osoba ne završi svoj obrok. Ova uobičajena praksa funkcioniše kao zaštita, garantujući dobrobit i produženo postojanje mlađih pojedinaca koji prisustvuju.
