– Na društvenim mrežama se u posljednje vrijeme može pronaći jako puno priča na temu čudnih svadbi u Srbiji. Svega tu ima, komedije, trilera, a ponekad i horor situacija. Slijedi jedna jako zanimljiva priča na temu koverti i samih poklona.
Milutin iz Čačka na srpskom je forumu podijelio svoju osobnu priču, osvrćući se na svoj 12-godišnji brak. Zahvalan na svojoj trajnoj zajednici, smatra se sretnim što je izabrao tako izuzetnu ženu. Zapravo, drugima s entuzijazmom preporučuje brak. Međutim, Milutinovo vlastito iskustvo ostavilo ga je neodlučnim oko ponovnog sklapanja braka. Iskreno prepričava neočekivane izazove s kojima su se on i njegova supruga susreli nakon dana vjenčanja. “Imali smo veliku svadbu s 300 uzvanika, a kako imamo puno prijatelja i rodbine, nismo mogli smanjiti broj. Da bismo pokrili troškove, posudili smo novac, s namjerom da ga vratimo nakon vjenčanja.
Napravili smo Našim najdražima, posebno onima koji su nam najbliži, jasno je da nam je njihovo prisustvo značilo više od novčanih poklona“, objasnio je mladoženja iz Čačka. Nastavio je: “Vjenčanje je bilo fantastično, ispunjeno radošću i smijehom. Slavili smo do ranih jutarnjih sati. Po tradiciji, supruga i ja otvorili smo darove i razvrstali novac iz koverti. Predvidio sam da će neki darovi i kuverte možda nisu potpisane, jer se često događa da se čestitka zaboravi u zadnji čas. Ipak, odlučila sam ih ne miješati s ostalima, jer bi bilo lakše prepoznati od koga su i kako treba izraziti svoju zahvalnost , kad sam nazvao Đoleta da mu se zahvalim na tosteru, rekao mi je da nam je zapravo poklonio TV. Među poklonima bilo je i praznih koverti.
Nažalost, to je česta pojava na svadbenim proslavama. Govornik je ispričao anegdotu o suborcu koji je bio bez sredstava, ali je uspio dati svoj doprinos tako što se potpisao na omotnici i dodao zadivljujuću poruku, što je gesta za svaku pohvalu. Proces otkrivanja sadržaja tih koverti bio je prilično nevjerojatan. Ljudi su velikodušno davali sve što su mogli priuštiti – bilo 20, 30, 50 ili čak 100 eura. Dragi prijatelj iz mog vojnog roka, za kojeg sam znao da se suočava s financijskim poteškoćama, sve nas je iznenadio ponudivši pozamašnu svotu. Na ceduljici je napisao:
- “Dajem ti 50 eura”. Dok sam držao tanki komad papira, nisam mogao ne osjetiti da je ovo iskrena gesta. Savladala me znatiželja i raspitao sam se kod žene ima li pojma tko bi to mogao biti. Nažalost, bila je jednako neupućena. Ti su nam pojedinci nekoć bili bliski, čak i prijatelji iz djetinjstva. Među 300 ljudi u našem uskom krugu bili su i njezini i moji prijatelji, ali i nepoznata lica. Je li moguće da je netko unio marihuanu u mješavinu? Šok na njegovu licu bio je nepogrešiv. Milutin i njegova supruga vjerovali su da je riječ o mogućem rođaku iz daljine. Dok sam razmišljao o svojoj dubokoj povezanosti sa srpskim narodom, nisam mogao a da ne osjetim pripadnost.
Kao da su me otkrili i primili u svoju zajednicu. Imajući to na umu, odlučio sam se obratiti onima koji nisu potpisali dar. Redom sam kontaktirao svoje rođake, i s očeve i s majčine strane, te tetka i strica. Raspitao sam se kako im je dobro, izrazio zahvalnost na njihovu daru, a zatim usputno spomenuo da se čini da je došlo do zabune s čestitkama. Pravio sam se da nisam siguran na čemu bih im zahvalio, a oni su, na moje oduševljenje, revno nabrajali darove koje su dobili – velikodušni pekač, 50 eura, divan set posuđa i tako dalje. Bilo mi je toplo kad sam vidio da su svi moji rođaci nešto doprinijeli.
Međutim, samo su dvije njezine prijateljice i tri moje prijateljice učinile isto. Jedan od tih prijatelja, s kojim sam odrastao i zajedno pohađao školu, čak je živio u istoj ulici kao i ja, iako u drugoj kući od mojih roditelja. Nakon srednje škole odlazio je deset godina u Ameriku u potrazi za poslom, ali se naposljetku zbog nedostatka mogućnosti vratio obitelji.
Osjećao sam se ponukanim da i njega uključim u svoju zahvalnost, budući da sam svim srcem vjerovao u njegovu iskrenost i poštenje. Dolazim do njega, ponavljajući cijeli slijed događaja u svom umu – osjećajući duboki osjećaj srama dok upućujem poziv da izrazim svoju zahvalnost, iako nisam sigurna na čemu mu točno zahvaljujem. Dok govorim, s druge strane linije je tišina. Pokušavajući prekinuti tišinu, pitam (izostavljajući njegovo ime kako bih izbjegao daljnje neugodnosti): “Zašto šutiš? Što se dogodilo?” Tada ga čujem kako petlja po nečemu u pozadini. Priznaje da je izgubio karticu, pa je podigao 200 eura i ostavio novac prijateljima da mi se oduže.
Bacivši pogled na vrijeme, shvaćam… Izražavam svoju zahvalnost na njegovoj prisutnosti na vjenčanju i kažem, “Prijatelju, mogao si mi reći za svoju situaciju, to ne bi bio problem…” “Pa, živjeli za vas”, odgovara on. Nakon toga, nitko od nas više nikada nije posegnuo jedno za drugim. Kad god sretnem njegove roditelje, bude im vidno neugodno. Pitam se što će reći nesretni pojedinci; sada je na njemu red da se stidi, zaključuje Objektiv.rs.
