U nastavku našeg današnjega članka danas govorimo o nekim simptomima nekih bolesti, koje dolaze tiho i polako. Najgore od svega je to da niste niti svjesni da ste možda bolesni i da imate dijagnozu, a tek kada padnete na postelju onda je i previše kasno….

Sposobnost pojedinca da normalno radi može biti znatno narušena kroničnim umorom. Ignjatović je, kao i brojni drugi, u različitim vremenskim razmacima imao simptome tipične za ovo stanje. Među tim simptomima bile su dugotrajne i neprekinute epizode promjenjivog krvnog tlaka, stalno povišene temperature u prosjeku 37,2 stupnja, ponavljajuće infekcije, stalna nelagoda u mišićima i zglobovima, neumorni umor i dugotrajna prisutnost natečenih limfnih čvorova. U svojoj izjavi on ovu bolest opisuje kao karakterističan simptom koji ima težinu 1,00. Ina objašnjava da je samo presvlačenje djeteta bilo dovoljno da izazove umor.

Ukoliko bi se odlučila istuširati, bila bi primorana odmah se povući u krevet i nastaviti s odmaranjem. Ova je situacija potaknula ključno ispitivanje: liječnici nisu bili voljni priznati valjanost njezina stanja. Priznaje da su njezine brige zanemarene, odbačene kao puki proizvod njezine mašte ili nedostatak u njezinu trudu. Nadalje, čak su joj predložili da posjeti psihijatra, što je dodatno potkopalo legitimnost njezinih iskustava. Ina Ignjatović, osnivačica Udruge kronično umornih, podijelila je svoje iskustvo uhvaćenosti u vječni krug.

Ispričala je svoje posjete brojnim liječnicima, koji su je, unatoč sumnji na osnovno stanje, jednostavno preusmjeravali od jednog specijalista do drugog bez da su došli do konačne dijagnoze. Naposljetku je puštena uz jamstvo dobrog zdravlja i savjetovano joj je da se odmori. Tijekom razgovora Ina Ignjatović otkrila je da, iako su parametri i analize ocijenjeni zadovoljavajućim, ona boluje od kroničnih virusnih infekcija te ima antitijela na gotovo deset različitih virusa. Osim toga, primijetila je da su razine IgG antitijela za šest od ovih virusa bile izrazito povišene.

  • U intervjuu za TV “Prva” Ina Ignjatović ispričala je kako su medicinski stručnjaci identificirali nekoliko infekcija tijekom njezinog ranog djetinjstva. Bez obzira na to, njihova se bojazan pojačala nakon što su primijetili da su razine titra, za koje se očekivalo da će se s vremenom smanjivati, i dalje ostale povišene, što ukazuje na potencijalni temeljni problem, iako je točan uzrok ostao neutvrđen. Unatoč njegovim pokušajima da ga ublaži, umor koji doživljava sve je više iscrpljujući.

Osim dijeljenja pojedinosti o svom svakodnevnom životu, ona nudi perspektive o tome kako ljudi u njezinoj blizini upravljaju njezinim stanjem. Osjetio sam nemilosrdan umor koji je izdržao čak i nakon cijele noći sna. Samo 200 metara od mog doma pretvoreno u nevjerojatan izazov. Gužve u poštanskim uredima postale su mi nepodnošljive. Obuzela me duboka letargija koja je potpuno iscrpila moju vitalnost. Izazove su dodatno pogoršale moje obveze prema maloj djeci. Unatoč mojim pokušajima da potražim liječničku pomoć, nije postignuto rješenje, što je rezultiralo time da me drugi doživljavaju kao dobrog zdravlja. Naglasila je, međutim, da sam bila sretna što sam dobila i sućut i podršku svoje obitelji;

Nažalost, šira javnost nije shvatila nijanse moje situacije. Doživljaj tjeskobe pred dvosmislenim izvorom nevolje česta je pojava. Pojedinci se mogu zapitati suočavaju li se s problemom mentalnog zdravlja; međutim, čak i nakon savjetovanja s psihijatrom, ne mogu se uočiti nikakvi vidljivi problemi, što bi rezultiralo neprekidnom borbom za osjećaj blagostanja. U svojim primjedbama primjećuje da sindrom kroničnog umora uglavnom pogađa žene u dobi od 35 do 50 godina, povezujući pojavu ovog stanja s njezinim drugim porodom.

Nakon pet godina, Ignjatović je konačno pronašla rješenje za svoj izazov. Do ovog rješenja dovela je preporuka prijatelja koji je u televizijskom gostovanju vidio dr. Branka Milovanovića, cijenjenog kardiologa i stručnjaka za kronični umor. Bez oklijevanja, Ignjatović mu se obratila i, na veliko olakšanje, naposljetku dobila odgovor. Ina kaže da joj je saznanje o njezinom stanju donijelo osjećaj olakšanja i razjasnilo njezinu situaciju. Ipak, zamršenost njezinih okolnosti je naglašena nedostatkom lijeka za ovu bolest.

Ona primjećuje da samo mali dio, otprilike pet do deset osoba, može postići oporavak od ove bolesti ako se identificira u ranim fazama. Posebno ističe evidentnu nježnost prisutnu u njezinom pripovijedanju. Zaista je obeshrabrujuće vidjeti mlade ljude koji pokazuju izražene simptome ovog stanja, često prikovani za svoje krevete i izolirani od društvenog angažmana. Ova bolest ne samo da može dovesti do potpunog invaliditeta, već je također povezana s miokarditisom, stanjem koje u konačnici može dovesti do smrti.