Meša Selimović je definitivno najpoznatiji tuzlak u njenoj istoriji, a i poput popularnog košarkaša Mirze Delibašića, i nije toliko vremena proveo u svome rodnom gradu. I jedan i drugi, samo su djetinjstvo proveli u Tuzli, a onda se preselili u Beograd, odnosno u Sarajevo….
“Sve će stvari doći kraju. Ipak, kakvu utjehu to pruža? Sreća će izblijediti, ljubav će izblijediti, postojanje će izblijedjeti. Ima li optimizma u ideji da će sve doći kraju?” Ovaj misaoni citat pripisuje se “Tvrđavi”, renomiranom djelu cijenjenog srpskog pisca Mehmeda Meše Selimovića, koji je preminuo na današnji datum 1982. godine. Rođen u Tuzli 26. aprila 1910. godine, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Godine 1930. započeo je studije srpsko-hrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
- Maturirao je 1934., a od 1935. do 1941. bio je profesor na Građanskoj školi. Uz to, 1936. godine preuzima dužnost suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. “Bosna ga nikad nije prigrlila jer se nije priklonio i ostao vjeran sebi”, primijetila je Mešina supruga, samouvjerena i inteligentna žena, kći generala iz Kraljevine Jugoslavije. Pokazala je nepokolebljivu odanost Meši i njegovim nastojanjima, jasno izražavajući spremnost da ga prati bilo gdje, pa i na kraj svijeta. Zove se Daroslav Darka Božić.
Čini se da će inspiriran njome Meša ispisati riječi “Tko propusti ljubav, promašio je život”. Meša je bio toliko zaljubljen u Daru da je postao nesvjestan svega oko sebe, svim srcem vjerujući da je ona božanski blagoslov namijenjen njemu. Nikoga nije posebno uznemirio njihov izlazak iz Sarajeva. Nedugo zatim osvrnuo se tjednik “Svijet” navodeći da se odlaskom Savića i Repčića neće osjetiti izostanak Meše Selimovića. Ova dvojica nogometaša prešla su iz FK Sarajevo u Crvenu zvezdu, što je i sam Meša, piše Balkanpress.com.
Mnogo se nagađalo oko njegove prošlosti. O svom nacionalnom identitetu Srbina, Selimović je primijetio: “Biti Srbin je slavno, ali i skupo!” Naposljetku, razjasnio je to pitanje u svom oporučnom pismu. Po nacionalnosti sam Srbin i dolazim iz muslimanske obitelji. Dok se poistovjećujem sa srpskom književnošću, književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, za koju također vezujem, gledam kao na zavičajno književno središte, a ne kao na posebnu književnost srpskohrvatskog književnog jezika.
Duboko poštujem i svoje podrijetlo i svoj identitet, budući da su oni sastavni dio oblikovanja mog karaktera i mog rada. Svaki pokušaj razdvajanja ovih aspekata iz bilo kojeg razloga smatrao bih kršenjem svojih temeljnih prava zajamčenih Ustavom. Šefkija Selimović je bio komandant tuzlanskog kraja, gdje su mu ustaše opustošile i zapalile kuću i okućnicu. Potkraj 1944. sasvim slučajno je saznao da mu je žena preživjela logor i da se treba vratiti u Tuzlu. Prazne sobe, koje su bile na brzinu popravljene, zahtijevale su pretvaranje u dom, pa je Šefkija iz glavnog magacina donio krevet, ormar, sto, stolicu i nekoliko potrebnih stvari.
Taj se čin smatrao neoprostivim uvredom, posebice zbog njegovog statusa partizana i činjenice da su mu dvojica braće bili komunisti i borci. Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u tuzlanskoj gimnaziji, bila mu je prva supruga. Ljudi koji su je poznavali opisuju je kao visoku, vitku, okretnu i živahnu, ali napominju i da je bila pomalo razmažena i navikla da bude po njenom. Ona i Meša dobili su kćer Slobodnaku. Kada je Meša u Beogradu sreo Daroslavu Božić, kćer kraljevog vojnog časnika, zatekao se duboko i trajno zaljubljen u nju. Vjerovao je da je ona božanski dar namijenjen njemu.
S druge strane, Desa je prezirala Darka do te mjere da ju je etiketirala kao preljubnicu, raspuštenicu, razbijačicu kuće i nemoralnu osobu. Njezina silna ljubomora natjerala je Mešu da izađe pred stranački sud kako bi obranio i razjasnio svoje postupke. Meša se nije dao poraziti ni izdajom bivših saveznika, ni kukavičkim odlaskom starih prijatelja, ni teškom patnjom s kojom su se suočili on i Darka stojeći jedno uz drugo. Par je odgojio dvije kćeri i narednih 20 godina posvetio borbi za svoju ljubav. Kroz to vrijeme suočavali su se sa zanemarivanjem, odbijanjem i prezirom. Za Mešu se najvećim izazovom pokazalo odbacivanje vršnjaka.
– Trebalo im je neko vrijeme da počnu prolaziti kroz mene kao da sam zrak, ili da gaze po meni kao da sam voda. Uhvatio me strah. Kako su okončali moj život? nisam ozlijeđen? Nisam iskasapljen? Nisam mrtav, ali sam odsutan. Zaboga, zar me ne vidiš? – prepričao je svoje iskustvo u „Tvrđavi. Što je bio uzrok njegove smrti? Mehmed Meša Selimović preminuo je 11. jula 1982. godine u Jovanovoj ulici u Beogradu. U dobi od 72 godine mirno je odlutao dok je gledao televizijski prijenos finalne nogometne utakmice Svjetskog prvenstva.
