– Meša Selimović je vjerojatno najpoznatiji bosanski pisac, koji je rođen u Tuzli, ali se jaako brzo preselio u Srbiju, konkretno u Beograd. Tamo se oženio, stvorio je obitelj, gdje je na kraju krajeva i preminuo….
“Sve prolazi. Ali kako nam to pomaže? Prolazi sreća, prolazi ljubav, prolazi život. Ima li nade u tome da sve prolazi?” Jedan od poznatih citata Meše Selimovića Tvrđava. Veliki srpski književnik umro je na današnji dan 1982. godine. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je srpskohrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, pridružio se studijskoj grupi 1930. Diplomirao je 1934. i započeo svoju profesorsku karijeru na Građanskoj školi od 1935. do 1941. Štoviše, 1936. dodijeljen mu je suplent za Realne gimnazije u Tuzli.
- Meša, osoba koja nije radila kompromise i bila je dosljedna sebi, u Bosni nikada nije bila potpuno prihvaćena. Daroslava Darka Božić, njegova supruga, bila je vrlo inteligentna žena, s čeličnim povjerenjem u svog supruga. Izrazila je tu odanost i spremnost da ga prati do kraja ovoga ili bilo kojeg drugog svijeta. Kao generalova kći iz Kraljevine Jugoslavije imala je čvrsta uvjerenja i neustrašivo je podržavala Mešu u onome što je radio. Možda se inspirirao njezinim utjecajem na njega i napisao “Tko propusti ljubav, promaši život”. Ljubav prema Dari izjedala je Meshu do te mjere da je bio nesvjestan, dobro znajući da je ona poslana kao božanski blagoslov namijenjen njemu. Njihov odlazak iz Sarajeva ostao je nezapažen.
Tjednik Svijet je čak napisao da bez Savića i Repčića izostanak Meše Selimovića ne bi značio ništa. I sam Meša Selimović bio je veliki navijač FK Crvena zvezda, prenosi Balkanpress.com. Biti čvrst izvana i imati meko srce znači ne samo gledati pobjedu, već i pretvarati poraz u inspiraciju. Na skupu u zagrebačkom Kutku za knjigu voditelji su ovo pitanje postavili Meši Selimoviću očekujući njegov provokativan odgovor. Pitali su: “Mehmede Selimoviću, zašto se izjašnjavaš Srbinom iako ti je otac Alija, a majka paša?” Cijela je dvorana utihnula kada je mirno, bez trunke oklijevanja odgovorio: “Prije 1941. sam sebe nazivao Srbinom, a da se nisam pitao zašto. Ali od 1941. sam spoznao uzrok svog identiteta.” Puno se nagađalo o Mešinom podrijetlu, a mnogi su smatrali da nije pravi Srbin.
Selimović je jednom prilikom rekao: “Biti Srbin je i časno i skupo!” Srećom, sve je razjašnjeno Selimovićevom oporukom. Dakle, moja je pripadnost naciji i piscima poput Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića i Ive Andrića. Nema potrebe da potvrđujem svoju duboku povezanost s njima. Ovu činjenicu dobro je shvatila redakcija publikacije „Srpska književnost u sto knjiga“, svi uvaženi članovi Srpske akademije nauka i umetnosti.
Ovo pismo ne šaljem slučajno Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti s molbom da ga se prizna kao autentičan izvor biografskih podataka – naglasio je Meša, a njegova izjava uvrštena je u knjigu Dobrice Ćosića “Prijatelji”. U zoru je jedan nedužni čovjek postao žrtvom pogrešne ideologije koja nije mogla shvatiti duboku radost koju je osjećao jer je njegova žena pobjegla od užasa ustaškog režima i vratila mu se. želja za stvaranjem sigurnog mjesta za njihovu ljubav na kraju bude kobno ograničena.
- Tragedija je najpotresnija jer je treći brat Tevfik ravnodušan iako je bio zapovjednik partizanskih snaga i važna ličnost u vojnoj strukturi tuzlanskog kraja; nije napravio nikakav potez ili glas podržao vlastitog brata. Zbog nepravednog partijskog strijeljanja Šefkije i njegovog brata, Šefkija je umro. Sa svoje strane, apatija nije branila nevinog čovjeka. Misterija koju Meša nikada ne bi prestao rješavati jer je zatajena kao kazna za najopakije. Njegov magnum opus, “Derviš i smrt”, proizašao je iz te duboke tuge i revolta protiv opresivne jednoumlja.
Bilo je to i priznanje i isprika bratovoj tajnovitosti u zadnjoj Mešinoj poruci: “Brate, nisam kriv.” Desina ekstremna odbojnost prema Darku natjerala ju je da je naziva preljubnicom, promiskuitetnom, razaračicom domova i pokvarenog morala. Desa je bio toliko ljubomoran da je Meša morao uzeti njegove argumente i objasniti se pred stranačkim sudom kako bi se mogao adekvatno obraniti. Iznesena je snažna preporuka za kazneno djelovanje u vidu smjene, ali se Komisija za federalna ministarstva od toga suzdržala.
Odluku je temeljio na stranačkoj nelojalnosti i kršenju stranačkih vrijednosti. Konkretan čin nedoličnosti koji je zapečatio njegovu sudbinu u spavanju s nekom damom u kraljevskom srodstvu kada je bio oženjen ženom slične političke pripadnosti ocjenjuje se šokantnim – više priliči nekom moralno pokvarenom buržuju nego džentlmenu. Nepokoleban, Mesha neće dopustiti da ga obori izdaja njegovih bivših drugova ili nevjerno napuštanje njegovih nekoć bliskih prijatelja. Ni ogromna patnja kroz koju su on i Darka prošli rastavljajući jedno drugo nije dopustio da dopre do njegovog duha. Unatoč zanemarivanju, odbacivanju i stalnom preziru od drugih, par se držao za dobrobit svoje dvije kćeri.
Odbijanje njegovih kolega Meša je smatrao posebno poražavajućim. Dugo nakon što je otišao, tačnije u 22 sata, kraj njegovog mrtvog tijela počivala je njegova Darka – žena za koju bi riskirao sve, baš kao i Meša. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana, a nakon osamostaljenja države, vlasti SR BiH su željele da se Mešino tijelo prenese u Sarajevo na ukop, ali to nikada nije učinjeno.
