– Na današnji dan preminuo je veliki bosanski pisac, Meša Selimović,. Sve se desilo sada već davne 1982 godine, i to dok je na TV-u gledao meč Svjetskoga prvenstva u Španiji. Slijedi i njegova životna priča….
Jedan od poznatih citata iz književnog remek-djela “Tvrđava” cijenjenog srpskog pisca Mehmeda Meše Selimovića, koji je preminuo baš na današnji dan 1982. godine, glasi: “Svemu će doći kraj. Ova ideja? Sreća, ljubav i sam život će nestati. Rođen u Tuzli 26. aprila 1910. godine, osnovno i srednje obrazovanje završio je u rodnom gradu. Godine 1930. upisuje srpsko-hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Maturirao je 1934. godine, a zatim je od 1935. do 1941. godine predavao u Građanskoj školi. Uz to, 1936. godine preuzeo je dužnost suplenta Realne gimnazije u Tuzli.
Meša, čovjek koji se nije htio prilagoditi i ostao vjeran sebi, naišao je na odbacivanje iz Bosne. Supruga Daroslava Darka Božić, snažna i samouvjerena žena te kći generala iz Kraljevine Jugoslavije, stala je uz njega, predano ga podržavajući bez obzira na okolnosti. Zajedno su bili spremni suočiti se sa svim izazovima, čak i ako je to značilo odlazak u najudaljenije kutke svijeta. Zbog Daroslava je Meša našao inspiraciju da napiše riječi „Tko propusti ljubav, promašio je život. Mešina ljubav prema Dari bila je toliko jaka da ga je učinila zaboravnim na sve ostalo, jer je vjerovao da je ona božanski blagoslov namijenjen samo njemu. Izlazak Savića i Repčića iz Sarajeva nije donio uzbuđenja.
- Naime, publikacija “Svijet” je otišla toliko daleko da je bez ove dvojice nogometaša prisustvo Meše Selimovića više nepotrebno. Ovi sportaši su iz FK Sarajevo prešli u Crvenu zvezdu, što je i sam Meša otvoreno podržao, prenosi Balkanpress.com. Nagađanja oko njegove pozadine bila su neumoljiva. Selimović, koji se identificirao kao Srbin, slavno je primijetio: “Biti Srbin je i izvor ponosa i skup pothvat!” No, u Selimovićevom oporučnom pismu otklonjene su sve nedoumice. Po nacionalnosti sam Srbin, porijeklom iz muslimanske obitelji. Po književnoj pripadnosti identificiram se sa srpskom književnošću.
No, i književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kojoj pripadam, smatram zavičajnim književnim središtem, a ne posebnom književnošću u okviru srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje nasljeđe i svoja osobna uvjerenja, jer su oni oblikovali moj identitet i moja kreativna nastojanja. Svako nastojanje da se ovi aspekti razotkriju, iz bilo kojeg razloga, predstavljalo bi povredu mojih temeljnih prava zaštićenih Ustavom. Dakle, moja je pripadnost naciji i književnicima poput Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića i Ive Andrića. Nema potrebe da demonstriram svoju duboku povezanost s njima.
Ovu činjenicu dobro je znalo i uredništvo izdanja „Srpska književnost u sto knjiga“, koje su svi uvaženi članovi Srpske akademije nauka i umetnosti. Nisam slučajno odlučio da ovo pismo predam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, izričito tražeći da ga priznaju kao validan biografski podatak. Meša je to istaknuo, a njegova je izjava kasnije uvrštena u knjigu Dobrice Ćosića “Prijatelji”. Ustaše su u svom rušilačkom pohodu opustošile kuću i baštu Šefkije Selimovića, uvaženog čelnika Zapovjedništva tuzlanskog kraja. Potkraj 1944. godine primio je čudesnu vijest da mu je supruga uspjela preživjeti strahote koncentracijskog logora, zbog čega se vratio u Tuzlu.
Hitno je krenuo s pretvaranjem praznih soba u prostor pogodan za stanovanje, skupivši krevet, ormar, stol, stolicu i nekoliko bitnih predmeta iz primarnog skladišta. Taj je čin, međutim, smatran neoprostivim prijestupom, isključivo zbog njegove pripadnosti partizanima i obiteljskih veza s dvojicom braće komunista koji su se hrabro borili. Iskustvo romantičnih veza Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u tuzlanskoj gimnaziji, bila mu je prva supruga.
Oni koji je poznaju opisuju je kao visoku, vitku, okretnu i živahnu ženu, iako pomalo popuštenu i naviknutu na ispunjavanje svojih želja. Zajedno su dočekali kćerkicu Slobodnak. U Beogradu se Mešin put ukrstio s Daroslavom Božić, kćerkom visokog vojnog časnika, u koju se odmah zaljubio. Kao da je vjerovao da mu je ona podarena kao božanski blagoslov. S druge strane, Desa je prema Darku gajila tako jak animozitet da ju je etiketirala kao nevjernu suprugu, bračnu promašajnicu, rušiteljicu kućnog sklada i ženu bez morala. Desina zavist bila je toliko ogromna da se Meša našao prisiljen braniti i razjašnjavati svoje postupke pred stranačkim sudom.
Na svakom se koraku suočavao s ponavljajućim pitanjem: “Što je potaknulo vaš odlazak od supruge i kćeri? Predloženo je da se kao kazna izrekne strogi ukor, međutim, Povjerenstvo federalnih ministarstava odlučilo se za isključenje zbog njegove nelojalnosti stranci i kršenja stranačke etike. Konkretno, smatralo se neprihvatljivim da netko iz obitelji s jakim partizanskim vezama, koji je bio oženjen ženom slične partizanske pripadnosti, razmišlja o tome da ima ljubavnicu, osobito onu koja je slučajno bila kći kraljevskog časnika, srodnog na ponašanje nemoralnog buržuja.
Meša je u ovom slučaju doživio goleme muke jer ga je partija bezdušno i nepravedno ogolila od vlastite krvi i mesa, njegovog voljenog brata. Posljedično, njegova pripadnost stranci, kojoj se u početku pridružio s plemenitim težnjama za jednakošću i istinskim divljenjem prema čovječanstvu, još je jednom pogriješila pokušajem prekida njegove druge ljubavi, duboke ljubavi koju je gajio prema svojoj ženi. Što je bio uzrok njegove smrti? U gradu Beogradu, točnije u Jovanovoj ulici, 11. srpnja 1982. godine preminuo je Mehmed Meša Selimović koji je u 72. godini života mirno utonuo u san dok je zadubljen u televizijski prijenos završetka finalne nogometne utakmice Svjetskog prvenstva.
