Rođenje Ive Andrića u Travniku posljedica je puke slučajnosti. U posjetu rodbini u posljednjem mjesecu trudnoće, njegova majka rodila se 9. listopada, jer Ivo nije mogao odgoditi dolazak, a rođen je u Travniku.
Obitelj je nekoliko godina boravila u Sarajevu; ipak su se 1894. godine suočili s velikim financijskim poteškoćama. Da bi sačuvali svoju imovinu, svoju su imovinu povjerili teti Ani u Višegradu. Tu je Ivo završio osnovno obrazovanje, a nakon očeve smrti vratio se u Sarajevo kako bi završio gimnaziju.
U 66. godini prvi je put ušao u brak, spojivši se sa svojom velikom ljubavi, udovicom Milicom Babić. Tri desetljeća pisac se posvetio iščekivanju Milice. Priznao je da je skladba “Jelena žena ke nema” stvorena posebno za nju, što znači njegovu duboku ljubav. Teško je pojmiti kolika je strpljivost i ustrajnost Ive Andrića u čežnji za Milicom, koji je uz nju i njenog muža živio kao blizak prijatelj i prijatelj sve do smrti njenog muža. Sve to vrijeme mnogi su ga doživljavali kao ekscentričnog neženju, što je impliciralo da gaji averziju prema ženama, dok je u stvarnosti nestrpljivo čekao svoju “Jelenu, ženu koju nema”.
Ivo Andrić prepoznao je duboku istinu: „Svaki autentični život je i lijep i izazovan“. Prihvaćajući ovu predodžbu, slijedio je život koji je bio i iskren i profinjen, obilježen spokojem i spokojem. Zatim je zamislio: “Prava i duboka ljubav spremno oprašta i zaboravlja.” Zajednicom Ive i Milice život je dobio pravi značaj, a Ivo je otkrio svoju pravu ljubav.
Slijede godine okićene ljepotom, Milica umire, tjerajući Ivu da se povuče u samoću iščekujući trenutak kada će se ponovno susresti s njom: “Svi smo mi mrtvi, samo se pokapamo redom.” Dane provodi povučeno, uronjen u čitanje i pisanje. Iako su se nagađala o njegovoj psihičkoj stabilnosti, s izvješćima kako je lutao po kući dok je razgovarao sam sa sobom, istina je bila da je komplikacija koja proizlazi iz poremećaja cirkulacije krvi dovela do njegovog pomućenog stanja uma.
Život predstavlja trajno stanje aktivnosti, neizbježno napreduje prema smrti na spor i postupan način; nasuprot tome, smrt djeluje kao rješenje za upornu patnju povezanu s postojanjem. Iako su brojni elementi života usadili strah u nas, ne bismo se trebali prepustiti tim strepnjama; nego bismo svim srcem trebali prigrliti iskustvo življenja.
U svjetlu odsutnosti članova obitelji, namjeravao je stvoriti zadužbinu posvećenu širokim kulturnim i humanitarnim ciljevima, koristeći svoju ostavštinu i autorska prava nakon njegove smrti. Izrazio je želju da ovu zakladu vodi njegova dugogodišnja neslužbena osobna tajnica i osoba od povjerenja Vera Stojić te naznačio da bi dio sredstava trebao biti namijenjen nagradi za najbolju kratku priču. Nadalje, izrazio je svoje uvjerenje da bi Srpska akademija nauka i umjetnosti bila najpogodnija da na odgovarajući način upravlja njegovim rukopisima i prepiskom.
Erih Koš, prijatelj Ive Andrića, ispričao je posljednje dane autora ovako: Ujutro 17. prosinca, oko 9 sati, nazvala je Vera Stojić da kaže da je Andrić proživio tešku i nemirnu noć i da mu je loše. jutro. Po dolasku u terensku ambulantu, dežurni liječnik je izvijestio o povišenom krvnom tlaku. Nakon te procjene, dala mu je lijekove i savjetovala mu da potraži savjet stručnjaka.
Prvi specijalist kojeg je Vera Stojić kontaktirala bio je dr. Slobodan Kostić, Andrićev kolega i predstojnik Klinike za neurokirurgiju, koji se brzo odazvao njenom pozivu. Sada sam zamoljen da budem prisutan ako Andrić bude trebao prebaciti u bolnicu. Za desetak minuta stigao sam do kuće koja se nalazi u ulici Proleterske brigade. Po dolasku, na vratima me dočekala Andrićeva domaćica i nonšalantno me pozvala unutra.
U hodniku je dr. Kostić okretala telefonom pokušavajući osigurati odgovarajući bolnički smještaj. Za to vrijeme, Vera Stojić, stanarka istog Andrićevog kata, čekala je u blagovaonici, spremna da ode s torbom u svom posjedu. Na poziv da nam se pridruži, Andrić je izašao iz svoje sobe. Ponudio je ispriku, pokazujući suptilnu naznaku zbunjenosti, dok je ostao potpuno svjestan, karakteriziran onim posebnim osmijehom isprike koji se često viđa kod pojedinaca koji nerado stvaraju neugodnosti drugima.
- Otišao je u kupaonicu, skupljajući sve potrebne stvari za pranje i brijanje, među kojima su bile i kapi za oči na koje mu je skrenula pozornost Vera Stojić. Ti su se predmeti nalazili u staroj, smeđoj i pohabanoj torbi — onoj koja nam je bila poznata godinama. Kako se približavalo vrijeme polaska, prisjetio se još jedne stavke i vratio se svojim koracima natrag u sobu.
Iz džepa je izvadio tanki svezak, francusku verziju Samopromišljanja Marka Aurelija, i stavio ga među svoje ostale stvari. Kako navodi Znanje.org, ovaj tekst predstavljao je njegovo posljednje čitanje. Potom je Andrić premješten na Vojnomedicinsku akademiju. Liječnički tim zadužen za liječenje Ive Andrića naznačio je da je autor pretrpio značajne ozljede koje su nastale kao posljedica komplikacija povezanih s cerebrovaskularnim poremećajem.
Osim oštećenja mozga, Ivo Andrić je doživio razne komplikacije, poput upale pluća i infekcija pojedinih unutarnjih organa, što je zahtijevalo kontinuirano intenzivno liječenje. Liječnici su koristili različite tehnike oživljavanja kako bi ga umjetno održali. Unatoč predviđanjima medicinskih stručnjaka i utvrđenim proceduralnim protokolima, uspio je preživjeti gotovo tri mjeseca u bolničkom krevetu, pokretan snažnom voljom, iako je njegovo fizičko stanje ostalo slabo. Ivo Andrić preminuo je 13. ožujka 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Sutradan, 14. ožujka 1975., njegovi posmrtni ostaci kremirani su u Beogradu.
