– Slijedi i vic dana, koji će vas definitivno nasmijati a radi se o Muji, koji se napokon susreo sa digitalnim satom.
BONUS TEKST:
Nikola Pejaković Kolja, čovjek koji je besprijekorno spojio glazbu, glumu, režiju i scenarij, prošao je buran životni put. Mnoštvom uloga ostavio je trajni pečat u kazališnoj povijesnoj priči, dok je istovremeno proživio manje blistav osobni život. Prošle je godine Nikola Kolja Pejaković održao zadivljujuće predavanje koje se najbolje može opisati kao osobna ispovijest, udubljujući se u svoju borbu s porocima, značaj heroina u njegovom životu, njegov put prema izlječenju od ovisnosti i dubok utjecaj otkrivanja pravoslavlja. vjere, što ga je u konačnici navelo da odabere drugačiji put od postajanja redovnikom.
U razdoblju kada sam postao očaran svojim talentima i zloupotrijebio ih, i kada sam dosegao vrhunac uživanja u alkoholu, zatekao sam se kako sam se bavio kafanskim tučnjavama i vrijeđao druge. Tijekom te silazne spirale susreo sam zlonamjerno “veličanstvo” heroina. Postoji tama koja nadilazi sve druge oblike tame.
Kad pojedinac krene putem umjetnika, on ga obuzima… Umjetnost je zauzela mjesto mog duhovnog postojanja. Slikari i glazbenici postali su moja božanstva, a ja sam pokušavao oponašati njihov zanat. Kad sam dosegao najnižu točku, obratio sam se Bogu za vodstvo. U dubini očaja, kada sam se našao zarobljen u metaforičkom jarku, potražio sam utjehu u svojoj vjeri. Ovaj uzorak nije jedinstven; uobičajeno je da pojedinci traže utočište u vjeri u teškim vremenima. Iako postoje anegdote o ovisnicima o drogama koji se okreću vjeri, vjerujem da to nije uvijek slučaj.
Umjesto toga, to je potraga za putem do oporavka i iscjeljenja od njihovih nevolja. Pravoslavlje ima moć da pobijedi te izazove. Kad je moj ego bio slomljen i kad se činilo da je svaka nada izgubljena, počeo sam preispitivati svoj život i preispitivati svoja uvjerenja. Tada sam shvatio pogreške na svom putu. Na isti način na koji smo sada ohrabreni da oponašamo Kristovo ponašanje, jednom sam dobio upute da oponašam postupke umjetnika, odajući se alkoholu, drogama, pušenju, pa čak i samoozljeđivanju ubrizgavanjem supstanci u svoje vene, kao i istraživanje različitih oblika seksualne devijantnosti.
Jedan značajan primjer bio je poznati pjesnik Charles Baudelaire, za kojeg se kaže da je pisao nakon pušenja hašiša. Naravno, osjećao sam se prisiljenim slijediti taj primjer. Kako nisam bio ni pjesnik ni filozof, hašiš mi je postao jedino utočište. Utjecaj heroina na mene bio je poput iznenadnog trzaja. Bilo je to nevjerojatno ugodno iskustvo koje me natjeralo da se zapitam zašto nisam ranije upoznata s njim, jer se činilo da sadrži rješenje za sve moje probleme. Bolova i poteškoća nije bilo. Međutim, neizbježno bi nastupile posljedice mamurluka.
Unatoč svojim prednostima, omogućio je distanciranje od neprestanih promišljanja egzistencijalnih pitanja kao što su svrha našeg postojanja i priroda ovog zagonetnog putovanja na kojem se nalazimo“, rekao je Pejaković. Nakon izlaska filma Lepa sela lepo gore, moje kolege glumci Nikola Kojo, Dragan Bjelogrlić, Milorad Mandić Manda i drugi pokrenuli su inicijativu da me prime u bolnicu na prvo liječenje. Tamo sam ostao 12 dana, tijekom kojih sam se uspješno detoksikirao od heroina. Iskustvo je bilo transformativno, kao da je cijelo moje biće zamijenjeno novom verzijom.
U tom sam razdoblju izgubila i dvanaest kilograma. Međutim, moja pobjeda nad ovisnošću bila je kratkog vijeka, jer sam se nakon dva do tri mjeseca vratio heroinu. Unatoč brojnim pokušajima, otprilike 10 do 15 ukupno, nastavio sam se boriti u potrazi za trijeznošću. Prilazeći joj, postavlja me točno ispred sebe. Raspitujući se o svojim navikama pušenja, poričem bilo kakvu umiješanost. Međutim, odaje me miris nikotina, a ona ustraje, pozivajući me da budem iskren. Ipak, i dalje tvrdim da ne pušim.
Istina je da pušim, ali ona me nikad o tome izravno ne pita. Naposljetku, on me otpušta iz ureda, dajući duboku izjavu – samo božanska intervencija može ponuditi pomoć, jer on to nije u stanju učiniti. Sabravši se, izađem, razmišljajući o ludosti susreta”, ispričao je Pejaković. U tom trenutku naglašava svoju duboku predanost ateizmu, tešku borbu s ovisnošću o drogama, duboki nedostatak inteligencije i izazovnu prirodu u svakom pogledu.
Po dolasku u Trebinje i boravku u manastiru Tvrdoš, spomenuo sam episkopu Grigoriju da sam razmišljao da se zamonašim. On mi je kao odgovor na to savjetovao da to ne učinim, rekavši da nisam prikladna za takav život i da bih radije trebala težiti braku i osnivanju obitelji. Ovaj prijedlog bio je oštra suprotnost očevom početnom neodobravanju mog vremena provedenog u samostanu. No, kad sam ocu priopćio biskupov savjet, on je na iznenađenje pristao, priznajući mudrost biskupovih riječi. Gledajući unatrag, zahvalan sam što se nisam zamonašio, jer vjerujem da je to bila prava odluka za mene. “Zašto bih ih opterećivao nekim poput mene”, razmišlja Pejaković.
