U svojoj posljednjoj kolumni Vedrana Rudan otvorila je priču o svojoj osobnoj borbi protiv raka, ali i raznim predrasudama s kojima se često bore mnoge žene suočene s izazovima. Bolovanje od raka neprestano okupira vaše misli. razumijem! razumijem! RAZUMIJEM! Fokus bi trebao biti na pozitivnim mislima, ne na raku, već na lijepim aspektima života. Što čini lijepe stvari? Penziju od 460 eura, s tim da ti lijekovi koštaju 100 eura, a pregled 640 eura? Pronalazite radost u tome što imate muža koji je živahan i nesvjestan da postoji samo jedna misao koja vam zaokuplja um?
Danas sam preko interneta kupila jaknu za 32 eura, veličina L, jer sam smršavila deset kila – računa li se to kao nešto lijepo? A što ako… Naišao sam na izjavu jednog uglednog novinara koji radosno tvrdi da su nam djeca najveća radost i smisao postojanja. Razmišljajući o vlastitom djetetu, pitam se: je li moj život ikada uistinu imao smisla? Čini se da nije. Jesam li učinio sve što sam mogao da ga podržim na svakom koraku? vjerujem da jesam. Pa ipak, to moje dijete, do kojeg mi je jako stalo, ne može odvojiti ni petnaestak minuta da dođe kod mene u četiri mjeseca moje bolesti?!
Da budem potpuno iskren, čini li me to tužnim? Iskreno, nimalo. A telefonski poziv se računa kao sastanak. Prijatelj mi je predložio da posjetim psihijatra i pokušam. Psihijatar? Nikada ga prije nisam vidio. Možda mi nije dobro; uostalom, čini se da su svi ovih dana potišteni. Ako se sada neću osjećati ovako, kada ću? Pretpostavljam da ću uzeti neke lijekove i pronaći sreću. Zaboravi. Psihijatar mi je rekao da nisam depresivan. “Što te muči?” upita on.
“Nedostaje mi motivacije za bilo što. Dane provodim ležeći, gledajući serije, čitajući knjige i povremeno s nevjericom bacivši pogled na kaos koji me okružuje.” “Zašto je to važno? Kome trebate odgovarati? Ako sada ne slijedite ono što želite, kada ćete?” “Odrasla sam u strogom okruženju, gdje bi moj otac primijetio knjige razbacane po stoliću za kavu u dnevnoj sobi, lijekove na stolu i sudoper prepun posuđa koje bi moj suprug na kraju stavio u perilicu, iako sam ja mogla učini to i ti…” “Uvjeravam te, tvoje roditelje i sve ostale u tvom timu nikada se neće pojaviti na tvojim vratima i izraziti ljutnju zbog nereda.
Oni su samo glasovi u tvom umu koje trebaš odbaciti… “Policija?” “Vedrana, mi u mislima imamo časnike koji nam govore kako se trebamo ponašati da bismo bili ‘dobri’. Treba ih zanemariti”, iako on nije upotrijebio riječ “zanemareno”, jer je džentlmen. “Što te još muči?” “Dijete. Ali to je nešto što se ne može popraviti… Podijelio sam s njim pojedinosti. “Kako mogu pobjeći od ove priče?” upita on. “To je jednostavno. Ne možete promijeniti svoje dijete, ni sada ni ikada, ali možete transformirati sebe. Priznajte situaciju kakva jest, smanjite svoj intenzitet i suočite se s vlastitim narcizmom.
Prestanite si govoriti: ‘Kako se ovo moglo dogoditi meni, meni, meni?’ Dogodilo se i morate odlučiti o svom načinu govora ili uopće ne govoriti o tome kako biste otkrili svoje pogreške. – Stalno mi je na umu rak. “Zašto?” Kakvo intrigantno pitanje. “Zato što je brutalan, zato što su šanse za preživljavanje male, zato što želim živjeti…” “Biste li bili sretniji da imate ‘bolju’ vrstu raka, onu s 95% stopom izlječenja?” – Da, osjećao bih se sretnijim. “I ne razmišljate o mogućnosti da budete u tih 5%?
Jutros sam se zatekao kako ležim u fotelji dok sam gledao seriju o dva brata koji su ubili svoje užasne roditelje; ostaju zatvoreni i ja želim njihovo oslobađanje. Otvorila sam limenu kutiju u kojoj su se nalazile bombone u obliku badema, dar prijatelja iz Pariza, dok me mačka gledala tražeći kekse. Unatoč kaosu koji me okruživao, u sebi sam osjećala spokoj. Možda se ipak i ja nađem u tih 0,00001%? Nazvala me majka, koja zna biti prilično oštra. “Uvijek si bila glupa, kćeri moja.” “Jebi se, policajče”, odgovorio sam prisjetivši se savjeta koji mi je dao moj prijatelj psiholog.
Vedrana Rudan je inače poznata po svome “oštrom” jeziku, te nekada zna bez dlake da govori o aktualnim temama. Također, domaća javnost joj jako puno zna da zamjeri, kako jedna književnica može toliko puno da psuje u javnosti…..
