– Vjerujemo da ste do sada jako puno puta pročitali informaciju u medijima, kako je neka osoba preminula, pa se vratila u stvarni svijet. Međutim, imamo jako rijetkih slučajeva kada jedna osoba po par puta premine i vrati se u stvarni svijet….
Ratko Polič, renomirana ličnost jugoslavenskog i slovenskog glumišta, ostavio je neizbrisiv trag sudjelovanjem u gotovo 60 dugometražnih igranih filmova, preko desetak televizijskih uloga te impresivnim repertoarom od više od sto radiodrama. Radko se u svojim memoarima objavljenim prije dvije godine zadubio u burne događaje koji su oblikovali njegov život. Ono što je intrigantno jest njegova nepokolebljiva identifikacija kao Jugoslavena, čak i usprkos neodobravanju publike. – Kisik mi je stalna potreba, cijeli dan, svaki dan. Međutim, također moram uzimati lijekove svakih šest sati kako bih osigurao da moja pluća mogu pravilno funkcionirati.
- Srećom, srce mi je sada u dobrom stanju, iako sam rekorder u Sloveniji s osam stentova. Nažalost, moja su pluća uvelike stradala zbog moje prethodne navike pušenja. Prije sam konzumirao 4-5 kutija cigareta dnevno, ali sada sam se ograničio na samo jednu kutiju dok uživam u kavi. Osim srca i pluća, bilo je i drugih zdravstvenih komplikacija koje su dovele do toga da sam četiri puta umro u proteklih sedam godina.
Samo zahvaljujući naporima medicinskih stručnjaka uspio sam preživjeti. Prije dvije godine doživio sam najizazovniji i najstrašniji trenutak u svom životu. Za to vrijeme stanovao sam u stanu u prizemlju. Jednog jutra, kad sam se probudio, iznenada sam se borio da dišem. Sa svom preostalom snagom uspio sam otvoriti prozor i očajnički posegnuti za telefonom, pokušavajući nazvati 911. Nažalost, nisam uspio nazvati i tragično sam izgubio svijest. Srećom, susjeda koja je živjela iznad mene nekako je čula moju nevolju i sjurila u moj stan.
Odmah je nazvala 911 i hitna služba je odmah stigla, vrativši me u moj stan kako bih izvršila reanimaciju. Unatoč velikom trudu, nisu me uspjeli oživjeti te sam brzo prevezen u Urgentni centar. Za divno čudo, uspjeli su me vratiti u život. Međutim, od tog incidenta muče me ozbiljni problemi s plućima. Stanje mojih pluća se značajno pogoršalo i unatoč dužem liječenju u Kliničkom centru u Ljubljani, nisu mi uspjeli u potpunosti vratiti funkciju pluća. Kao rezultat toga, sada se oslanjam na potporu kisikom. Da stvar bude gora, nakon mjesec i pol dana doživjela sam još jednu epizodu opasnu po život, ali ovaj put su me liječnici jedva uspjeli spasiti. Od tada sam morao udisati lijekove svakih šest sati kako bih održao respiratornu stabilnost. Sve je izmišljotina.
Sjećanja su mi maglovita, osim trenutaka kada sam osjetila da mi život izmiče i prošaptala: “Majko, ja odlazim.” Iskustvo je bilo ispunjeno dramom. Međutim, kad su me reanimirali, osjećao sam se kao da sam ponovno dobio život. Jasnoća mi je u početku izmicala. Oko trideset minuta bio sam u stanju zbunjenosti, kao da sam se ponovno rodio. Gledao sam u pojedince koji su me okruživali, potpuno nesvjestan zašto postoji svjetlost, zašto postoji tama, zašto se predmeti kreću ili što govore. Postupno, s vremenom sam shvatio da sam dobio novi početak. Bilo je to slično nevinosti djetinjstva. Sada razumijem osjećaj rođenja. Svjetlina postaje neopisivo neugodna tijekom tog prijelaza. Uzrokuje bol.
I nađete se potpuno dezorijentirani, ne možete se sjetiti svog identiteta ili lokacije. Sve je obavijeno zbrkom. Treba nekoliko sati da se sklopi slagalica – ma, ja sam Radko, trenutno sam u bolnici – prisjetio se u razgovoru za Mondo. Taj se incident dogodio u granicama moje vlastite rezidencije. Bio sam zadubljen u određenu ulogu, istovremeno uživajući u cigareti. Možda zvuči nevjerojatno, ali upravo mi je ta cigareta na kraju spasila život. Dok je još bio ugašen, ostao mi je u ustima dok sam prebirao po raznim materijalima. Odjednom, cigareta mi je ispala iz ruke.
Upravo u tom trenutku kada sam se sagnuo da ga uzmem, blistavi bljesak obasjao je prostor iznad moje glave, podsjećajući na scenu iz filma. Ovaj vizualni spektakl pratio je intrigantan zvuk, kakav nikad prije nisam susreo. Kad je pucanj odjeknuo, razbila su se dva stakla – jedno na gornjem prozoru i drugo iza mene. Ovo slušno iskustvo razlikovalo se od tipičnog zvuka razbijanja stakla; posjedovao je neopisivu kvalitetu, gotovo sličnu nečemu što reže zrak.
Postupno ustajući, usmjerila sam pogled prema prozoru točno ispred sebe. Sve što sam mogao razaznati bio je par nogu. Instinktivno sam izjurio iz stana u dvorište, letimično ugledavši čovjeka kako nestaje u obližnjoj šumi. Po povratku na mjesto događaja primijetio sam malu rupu na prozoru i primijetio odgovarajuću rupu na staklu iza mi. Događaji su se odvijali u večernjim satima, a sutradan je izašao na otvoreno po danjem svjetlu i naletio na metak koji je stajao na platou.
