Vjerojatno je mnogima od vas poznata priča o Romulu i Remu, dvojici dječaka koje je odgojila vučica i koji su kasnije postali imenjaci Rima. Ova se priča odvijala u dalekoj prošlosti, u davna vremena. Zaronimo sada u sličan narativ iz Bosne i Hercegovine…
Tijekom proljeća 1988. duboko u bosanskoj divljini, točnije na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, odigrao se nesvakidašnji događaj. U to vrijeme skupina lovaca naišla je na doista nevjerojatan prizor: dječak okružen čoporom vukova kreće se na sve četiri i prijeteći reži. Djelujući brzo, lovci su munjevito rastjerali čopor vukova, spasivši raščupanog, mršavog i pretučenog dječaka. S velikom pažnjom smjestili su ga u kamion uz ostatke životinja i prevezli u civilizaciju. Po dolasku, dječak je ostao jezivo tih, ali ne zbog nedostatka želje za komunikacijom, već zbog nemogućnosti da to učini.
U licu zagonetnog dječaka nepoznatog porijekla i identiteta, lovci su mu nadjenuli ime Haris i prezime Pućurica, smatrajući da je to primjeren prikaz njegovog identiteta, vjere i nacionalnosti. Naknadno su ga povjerili nadležnim tijelima koja su, daleko od znatiželjnih očiju, organizirala njegovo preseljenje u Beograd radi reintegracije u društvo. Ova nesvakidašnja priča o dječaku-vuku poslužila je kao inspiracija za film “Ničije dijete” Vuka Ršumovića iz 2015. godine, koji je osvojio tri prestižna priznanja na Venecijanskom filmskom festivalu. Također, planirano je prikazivanje filma na nadolazećem Zagreb Film Festivalu krajem listopada.
Izvanredno postignuće u kinematografiji koje slave razne kulturne platforme u okruženju ne može zasjeniti izvanrednu putanju života glavnog lika. Kao što je ranije spomenuto, zadubljivanje u dubinu ove priče zahtijeva više od pukog pregledavanja starih novinskih zapisa; nužno je upustiti se u dijalog s jedinim očevicom iz tog razdoblja: Draganom Rolovićem, skrbnikom dječaka. Upravo u krugu prihvatne ordinacije nekadašnjeg Centralnog prihvatilišta za djecu i omladinu u Beogradu, vuk je direktno povjeren Draganu Roloviću.
Sva izgubljena djeca iz cijele bivše države, koja su skrenula s pravog puta zbog manjih prijestupa poput provale ili džeparenja, na kraju su našla put do ovog prihvatilišta. Dragan je tada imao samo dvadeset i pet godina i tek godinu dana iskustva u ophođenju sa zalutalom omladinom. Unatoč tome, njegovi revolucionarni pristupi i izvanredna postignuća unutar ograničenog vremenskog okvira donijeli su mu odgovornost za nadgledanje ovog osjetljivog pothvata.
Sjećanje na njihov prvi susret i dalje odzvanja u njegovu sjećanju i nakon gotovo četvrt stoljeća. Rolović se slikovito prisjeća djetetova dolaska, napominjući kako se doimalo kao da potječe iz jednog sasvim drugog kraja. Kako nije bilo dostupnih fotografija dječaka (za potrebe ovog novinskog teksta za vizualni prikaz korišteni su kadrovi iz filma “Ničije dijete”), potražili smo Rolovićevu pomoć oko detaljnijeg prikaza djeteta. Ovaj izvanredni mladić stajao je visok i impozantan, s upadljivom plavom kosom i prodornim plavim očima. Ono što je najviše plijenilo Rolovićevu pozornost bile su izrazito izdužene dječakove ruke, koje kao da su imale onostrano proširenje u njegovoj percepciji.
Kao najupečatljiviju karakteristiku nije se moglo ne primijetiti njegov stalno curi nos. To je dovelo do otkrića da je njegova kronična upala sinusa temeljni problem, naglašavajući ozbiljnost njegova fizičkog stanja. Nakon što su izvršili sveobuhvatnu procjenu njegova blagostanja, bili su zapanjeni rezultatima. Unatoč evidentnom nedostatku dječakove skrbi u smislu higijene i neadekvatne prehrane, nije bilo vidljivih znakova tjelesnih ozljeda.
Iako je na tijelu dječaka-vuka bilo više ogrebotina, dokaza prijašnjih susreta, bilo je olakšanje otkriti da nije pretrpio ozbiljne ozljede. Unatoč početnoj procjeni da je imao oko deset godina, Dragan Rolović pretpostavlja da je dječak-vuk možda bio tri godine stariji. Komunikacija s dječakom nije uključivala govor, već zvukove nalik na režanje. Ipak, Rolović je imao dojam da je dječak shvatio većinu priopćenog. Dječak-vuk ostao je relativno nepomičan, često sjedeći ili čučeći u dvorištu, čvrsto držeći koljena i pažljivo promatrajući okolinu. Njegovi pokušaji hodanja često su bili popraćeni padovima, zbog čega su njegovatelji posumnjali na probleme s ravnotežom.
- Kako bi riješili ovaj problem, organizirali su stručnu procjenu, samo kako bi otkrili da dječak nema znanja o hodanje u cipelama. Dragan Rolović se prisjeća da je dječak kojeg su odgojili vukovi u početku cijelo vrijeme bio budan, djelovao potpuno zadubljen u shvaćanje nepoznatog okruženja koje ga je obavijalo. Dajući prednost stolcu nego krevetu i povremeno pronalazeći utjehu ispod stola u dnevnoj sobi, odlučno je odbacio pomisao na spavanje.
Što se tiče prehrane, njegovi postupci potpuno se preokreću. Čvrsto vjeruje u konzumaciju svojih obroka ravno iz zemlje, čvrsto držeći tanjur objema rukama. U početku je jako mrzio kuhanu hranu, a djeca su nam rekla da će iz kante za smeće spašavati bačeno sirovo meso i kosti. Učiti ga važnosti higijene pokazalo se prilično zastrašujućim zadatkom, jer nije imao pojma o svrsi umivaonika.
Vodili smo ga tijekom kupanja i demonstrirali pravilnu tehniku podrezivanja noktiju. Postupno mu je postalo ugodnije s tim rutinama i čak je stvorio posebnu vezanost za svoju četkicu za zube, koju je cijenio iznad svega. Odgajatelju je i danas čudno kako je Žika, dječak poznat po svojoj snazi i izazovnom ponašanju, razvio tako neobjašnjivu vezu s Pućketom, kako su ga od milja zvali. Mladić je zahvaljujući Pućketovom vodstvu brzo stekao vrijedne vještine poput pospremanja kreveta, držanja olovke te korištenja metle i lopate. Što je najvažnije, naučio je kako učinkovito komunicirati s drugima.
Prema riječima Dragana Rolovića, nevjerojatno je da su ovog dječaka ne samo vukovi prihvatili i obožavali, nego su ga i ljudi srdačno prigrlili. Ipak, svemu tome je prethodio jedan ključni trenutak. Nakon što smo svjedočili dječakovom izuzetnom napretku i besprijekornoj integraciji u obiteljski život, zaključili smo da je morao imati interakcije s pojedincima tijekom godina odrastanja. Ipak, Dragan Rolović napominje da je dječak ostao suzdržan prema svom ranom djetinjstvu, događajima koji su ga odveli u šumu, pa i prvim iskustvima u novom domu.
