– Na društvenim mrežama svako malo izađe neka ispovijest, koja se stvarno dessila, aa čiji kraj je kao da je režirao neki Holivudski triler režiser. Sljedeća priča je u isto vrijeme i emotivna, ali i bizarna u jednu ruku….
Nakon medenog mjeseca, 20-godišnji mladenci Larisa Savitsky i Vladimir Savitsky vratili su se u život. Dani pred njima su blještali, odražavajući sjaj onoga što se za njih činilo optimističnom budućnošću. 24. kolovoza Larisa i Vladimir popeli su se na let 811 do zračne luke Komsomolsk-on-Amur. Nisu mogli znati koliko daleko iznad njih već leti avion noseći njihove snove. Tijekom noćnih operacija preleta, došlo je do sudara između ovog 38-sjedala i jurećeg vojnog zrakoplova TU-16. Brzina kojom se približavala vojna letjelica iznenadila je drugi zrakoplov i stoga ga onemogućila da odgovori.
Nažalost, u kobnoj nesreći živote je izgubio veći dio putnika. Larisa se dobro sjećala kada su udarili, da su krov i krila istog trena otkinuti, ne ostavljajući ništa osim vrlo oštrih krikova. Kad sam pogledala svog muža, obuzeo me užasan osjećaj – njega više nije bilo. U tom me trenutku preplavio val uvjerenja, uvjerenja da ću uskoro umrijeti. Larisa je u sjećanju vratila dio filma u kojem je došlo do pada aviona, odnosno kada se točno djevojčica zadržala za sjedalo i pala u džunglu ispod.
Pomirivši se s time koliki će udarac biti prilikom spuštanja, stoički sam birao mjesto i spremnost za slijetanje. Larisa je provela osam minuta držeći se za svoju stolicu dok se spuštala kroz ruševine; činilo se da ju svaka sekunda nosi dalje prema sigurnoj smrti. Međutim, upravo na mjestu gdje će je gurnuti u provaliju ukazala se gusta šuma. Njezino je sjećanje moglo pohraniti samo taj jedan trenutak, a zatim gubitak svijesti. Kad je Larisa zastenjala i otvorila oči, prvo je ugledala mrtvo tijelo svog supruga.
Tri-četiri metra dalje, ležeći pokraj nje, nepomično je pao. Bio je to zbog ovog dirljivog posljednjeg pogleda koji će zauvijek ostati u sjećanju dok je odlazila. U očajničkom pokušaju traženja pomoći, Larisa je dva dana puzala kroz sibirske šume. Sa svakim trenutkom njezin optimizam za spašavanje se smanjivao. No trećeg dana na nju je naletio dobrodušni ribar, okončavši njezinu muku. Nakon uznemirujuće spoznaje da je moja vlastita obitelj pripremila moje posljednje počivalište, saznao sam za objavu opsežnog popisa svih osoba na brodu i moja je obitelj tada bila propisno obaviještena.
Tragični incident potpuno je zanemaren u novinama Sovjetskog Saveza. Sudar dvaju zrakoplova brzo je zataškan tajnim akcijama sovjetske tajne policije. Najmilije žrtava se upućuju na šutnju i zabranjuju zatvaranje odavanjem počasti svojim najmilijima Larisa je ušla u zdravstvenu ustanovu, a njezinu su sobu nadzirali neki ljudi u uniformama. Nijednom članu njezine obitelji ili njezinim prijateljima nije bilo dopušteno da je posjeti, a “mojoj majci je savjetovano da ne priča”, kako je rekla Larisa.
Tek 2000-ih su otkriveni svi detalji tragedije, nekoliko godina kasnije. Jedini preživjeli iz katastrofalan incident bi bio Larisa, koja se dugo oporavljala od tih ozljeda. Uspjela se izvući i nakon nekoliko godina nastavila je voditi normalan život; čak je i rodila sina. Gledajući te fotografije snimljene nakon incidenta, zaista je zapanjujuće vidjeti koliko je ova dama preživjela. Larisa je navela kako smatra da je za ovaj nemili događaj zaslužna vojska koja se nije obazirala na postojanje putničkog aviona koji mu je prolazio na putu. Prvu godišnjicu 24. kolovoza obilježavam kao svoje drugo rođenje. Još uvijek imam osjećaj – kao da dio mene još uvijek lebdi u tom trenutku… Nikada do kraja.
