– Ljubica je jedna žena, koja je na svom Instagram profilu podijelila svoju mini životnu priču. Ona je samo dokaz, da je u životu baš sve moguće i da se desi nešto što niste mogli planirati ni u najluđim snovima…..
Ljubica je svima ispričala svoju izazovnu i bolnu priču, no mišljenja su se podijelila kada su tražili njezino viđenje cijele situacije. Njeno pripovijedanje oduševilo je mnoge i bilo je nemoguće da itko ostane ravnodušan na ovako emotivnu temu. Živio sam u neobičnom selu, obavijen skrivenim istinama, kontroverzama i pogrešnim koracima koji su oblikovali moje postojanje. U mojoj trudnoći najšokantniji trenutak bio je kada me svekrva istjerala iz svog doma. Bio je to značajan udarac, ali to nije bila jedina težina koju sam nosio. Moram priznati da sam svom dragom suprugu Milanu bila nevjerna nekoliko godina, a spoznaja da je cijeli naš komšiluk bio svjestan moje izdaje, a on je ostao nesvjestan, ispunjavala me grižnjom savjesti. Godinama smo Milan i ja pokušavali začeti dijete, izdržavši deset godina izazovnih i bezuspješnih napora.
- Svakim danom naš se odnos sve više pogoršavao, jer sam čeznula za malom prisutnošću koja bi mogla pojačati našu ljubav. Pretpostavljam da nas je ta intenzivna čežnja razdvojila. Ova težina postala je težak teret na mojim ramenima, zbog čega sam se osjećao potpuno nemoćno da izvršim bilo kakvu promjenu. Svaki dan donosio je pad naše situacije. Počelo je trivijalnim raspravama, koje su eskalirale do manjih sukoba oko pitanja kao što su tko je ostavio čašu na stolu, što nisam zalila cvijeće i načina na koji sam mu se obraćala, uključujući moj ton. Postalo mi je očito da se udaljavamo kada je on odlučio spavati u dnevnoj sobi, dok sam ja ostala sama u spavaćoj sobi. Te noći su bile duge kao godine, a moj jastuk natopljen suzama.
To je trajalo mjesecima, ostavljajući me duboko nesretnom. Ujutro, dok sam se pripremala za posao, nisam imala hrabrosti da mu kažem da moramo razgovarati, jer sam mogla vidjeti prezir u njegovim očima. Možda bi samo jedno od nas bilo dovoljno da kaže: “Hej, dušo, mislim da je vrijeme da ovo prekinemo; rastanimo se u dobrim odnosima.” Ipak, nismo smogli hrabrosti. Umjesto toga, ostali smo ogorčeni i nastavili smo gajiti mržnju jedni prema drugima. U najdubljim trenucima tuge susreo sam Zlatka. Iako sam ga već poznavao kao našeg susjeda, moram priznati da me moja tuga dovela do toga da na svakog čovjeka gledam kao na mogućeg partnera.
Zlatko je to osjetio i iskoristio. Retrospektivno bih njegove postupke opisao kao neljubazne. Međutim, tada sam vjerovao da je on čovjek koji me došao spasiti. Pružio mi je utjehu i postao izvor moje privremene sreće. Ipak, tada nisam bio svjestan koliko će izbori koje sam napravio iz očaja i ranjivosti značajno promijeniti putanju mog života. U početku su naše interakcije bile utemeljene na prijateljstvu dok smo tražili načine da se povežemo. Milan je, dok je bio na poslu, pametno pronašao način da mi donese kutiju smokava. Sljedeći dan, posjetio sam ga da vratim kutiju… i ovaj obrazac se nastavio.
- Tada se tog ključnog dana dogodilo nešto značajno – otvaranje duše. Prije nekoliko godina Zlatku je umrla mlada supruga od raka. U svojoj potrazi za pravom partnericom otkrio je da se svaka žena koju je susreo osjećala neiskrenom. Stizali bi na njegova vrata, a on je povjerio da bi volio da ih može zaboraviti nakon zajedničkih noći, iako se to pokazalo prilično izazovnim. Žene su tražile nešto dublje od njega, ali on je ipak ostao sebičan u svom pristupu prema njima.
Zbog brige da otkrijem svoje probleme u vezi s mojom burnom vezom s Milanom, odlučila sam šutjeti. Međutim, sam čin se pokazao većim izazovom od verbalnog izražavanja. Prišla sam bliže, zagrlila ga i poljubila… To je označilo katastrofalan početak mog pada. Pripovijest se razvijala postupno, riječ po riječ. Toliko sam se uživjela u taj odnos da sam zaboravila deaktivirati svoj Facebook račun, zbog čega je moja svekrva otkrila razmjenu između Zlatka i mene. Tada sam bila u četvrtom mjesecu trudnoće sa Zlatkovim djetetom. U poruci sam mu napisala:
“Trudna sam. Nosim tvoje dijete i bit ću s Milanom dok ne završiš s opremanjem kuće. Lakše mi je s njim se voziti na posao, a znaš sve, ljubim te u oko i čelo, i volim te više od svega.” Njegov je odgovor bio i hladan i egocentričan: “Oderite ga za novac dok ne shvatimo. Nasmiješite se. Taj trenutak označio je ključnu promjenu u mom životu. Postala sam svjesna do koje mjere sam pogriješila Milana i štete koju sam nanijela samim temeljima našeg braka. Iznad svega, bilo je nehumano. Priznajem ovo. Međutim, osjećao sam se nesposobnim postupiti drugačije.
Jednog naizgled običnog jutra pripremila sam kavu i upustila se u poslovne razgovore isključivo s Milanom i svekrvom, kao i mjesecima prije. No, to jutro je došlo do oštrog preokreta kada je kroz stisnute zube rekao: “Pokupi svoje stvari i idi kod one čije noge širiš. Otkrila si da čekaš dijete s mojim sinom.” Od tog trenutka osjećao sam se kao da sam zakoračio u prazninu. Veliki dio toga je magla; spakirao sam svoje stvari, suzdržao suze i tek nakon toga sam razmislio i zapitao se: “Draga, čudovište, zašto si ti radiš ovo? Naravno, u svim stvarima karma se vraća dvostruko. Veza sa Zlatkom se pogoršavala, ispunjena toksičnošću i patnjom.
Pretpostavljam da sam se promijenio; osjećao sam se kao da ga smatram odgovornim za sve što se dogodilo. Temelj koji sam izgradio na lažima i izdaji počeo se raspadati. Sinulo mi je da me možda karma, ili čak božanska kazna, doista sustigla. Ipak, iz te tuge i žaljenja proizašlo je razumijevanje vlastitih grešaka. Shvatio sam svoju ranjivost i razmjere svog očaja da se pozabavim prazninom u svom životu. Međutim, također sam prepoznao važnost iskrenosti, odanosti i poštovanja u odnosima. Od te značajne drame prošle su godine. U ovom trenutku nalazim se sama i nemam energije da se upustim u novu vezu. U meni postoji strah da nisam u potpunosti iskupio sve svoje pogreške.
