– Vjerujemo da ste do sada jako puno puta gledali film, ili čuli za neku staru legendu kako je neko preminuo pa oživio. U modernoj medicini to je danas i više nego normalna stvar, a danas vam donosimo svjedočenje koje je potreslo cijelu Srbiju…
Stanko je čovjek. Umro je i vratio se u život. Neposredno prije nego što je umro od raka rekao je da je vidio mnogo toga, u tom razdoblju od njegove “smrti” do buđenja… Svoju priču počinje sjećanjima iz djetinjstva: život u siromaštvu, bijedi, s ocem koji je radio najteže poslove samo da ih prehrani, majkom koja je jedva spajala kraj s krajem. Prva četiri razreda završio je u seoskoj školi na Vučju, odakle je po oštroj zimi po blatu i prašini pješačio deset kilometara do škole.
Završio je Srednju kemijsku školu i zaposlio se u tvornici lijekova “Zdravlje” u Leskovcu, nakon čega je dobio Titovu stipendiju i otišao u Novi Sad na obuku za vatrogasca. Mislimo da je trač ništa, ali nije tako… Rekao je i Stanko olako shvaćamo ovaj trač, a nije tako… Vidite kako je čupav, kakav je ovaj, ništa ne vrijedi… Tko smo mi da sudimo, tako mi preuzimamo Božji sud i to je nije naš posao, kaže Stanko.
“Odmalena sam s majkom počela ići u crkvu. Vodila je i mene i brata. Od malena nas je držala u kršćanstvu. Da se držimo Božjih zapovijedi: ne laži, ne kradi. Pa makar imali Toliko je teško jer nisu imali ni prehraniti se“, govori Stanko, gušeći suze prisjećajući se koliko su bili siromašni. Pisao je i crtao (volio je crtati) na papiru od vreća koje mu je majka dala kad je završio s brašnom jer su bili jako siromašni Kaže da ga je majka vodila u crkvu kad je imao pet godina, od kada se užasavao crkava i ikona; ali ipak, nakon toga, molio ju je da ga opet uzme. Noć kad sam umrla Stanko kaže da se to dogodilo 22. novembra 1989. godine.
– Slavimo Aranđelovdan, tada smo živeli u iznajmljenoj kući kod Leskovca jer nam je gazda u gradu dao otkaz, pa žena, ja i starija devojka nismo imali drugog puta nego ovde dok ne nađemo novi stan Otišli smo u taj stan i suprugu su dva mjeseca dijelila od rođenja druge kćeri. Te noći, nakon što smo rano legli, dogodilo se čudo. Usred noći čuo sam glas kako me zove: “Stanko, ustani!” Kad sam otvorio oči, vidio sam golemu svjetlost u sobi. Bilo je svjetlije nego da je stotinu sunaca zalazilo, a slučajno je bila noć. Iz te je svjetlosti istupio Gospodin Isus Krist.
…Vidio sam svoje tijelo kako leži kraj moje žene u krevetu… Kad sam došao k sebi, svi su pobjegli osim jednog. Ovo je rekao svećenik. Na pitanje kakva je bila reakcija ljudi koji su bili na njegovom sprovodu, kaže da su se, očito, uplašili i potrčali kada je mrtvac počeo ustajati… Svećenik u tom trenutku, treba da završi sprovod, kaže: Ima li ima li promjena u tvojoj odluci? Stanko kaže da se svećenik nije uplašio jer mu ovo nije prvi slučaj da mrtvi ustaju; bilo ih je mnogo…
– Tada mi Krist reče: Stanko, idemo… Ja se uplaših i rekoh mu tko si i kamo idemo, a on reče ja sam tvoj Gospodin, i prođosmo kroz zid – ne kroz vrata nego kroz zid, kazao je vidno potresen Stanko. U trenutku kad sam vidio Gospodina, u meni više nije bilo volje; Samo sam s Njim prošao kroz zid. Lebdjeli smo – ne dodirujući tlo… – Krenuli smo, a dole sam video reku kao moja Vlasina. Proplanak koji me podsjetio na vrijeme kada sam kao dijete čuvao stoku. Tamo sam vidio ljestve spuštene s neba na zemlju. Gospodin se penje, ja iza njega, a ja sa strane.
Jer ruke i noge grabe demoni. Oni urlaju, vrište. A ispod njih je bezdan, pakao. Demoni se cerekaju, smiju. Vatra im izlazi iz očiju i usta; tu su sjekire, koplja, srpovi — sve čime me mogu uhvatiti… Ali Gospodin načini križ i svi padoše. Prošao sam kroz razna vrata; i kada smo stigli do nebeskog svoda, vidio sam vrata neba… Sve vrijeme sam bila gola, ali kao anđeo, bez seksa, a Gospodin je nosio bijelu haljinu. I ispred i straga mu je svjetlucao križ u koji se nije moglo gledati jer je previše svijetlio… A onda mi reče: Stanko, ovo je Božji raj. Razgledati.
Vidio sam svetog oca Nikolu, svetog arhanđela Mihaela, svetog Jurja, anđele i mnoge druge svece čija imena tada nisam ni znao jer sam tada samo malo čitao Sveto pismo, drugo nisam znao… osjetio mir. Vidio sam ljude koje sam poznavao iz djetinjstva, vidio sam prijatelja iz osnovne škole koji je umro, ali se s njim nije smjelo razgovarati i puno mladića i djevojaka na zelenoj travi, među drvećem…
