– Bora Đorđević je preminuo u Ljubljani, a danas je kovčeg sa njegovim tijelom stigao i u Čačak njegovo rodno mjesto. U Ovome gradu će dobiti, kip, ulicu, kao i mural. Datum sahrane još uvijek nije poznat….
Grupa Riblja čorba u četvrtak je izvijestila da je njen osnivač i pjevač Borisav Bora Đorđević preminuo u Ljubljani u 72. godini. Kultni umjetnik u subotu će biti ispraćen u svom rodnom Čačku. Nakon toga, donosimo kolumnu Antonija Kovačevića pod naslovom “Što nam je Bora skrio, a što Bora?” što se odražava na umjetnika. Grupa Riblja Čorba izvijestila je o smrti svog osnivača i pjevača Borisava Bore Đorđevića u Ljubljani, nakon, kako se navodi, dugotrajne borbe s teškom bolešću. To je mnogim pojedincima poslužilo kao znak za promociju. Mnogi su mu odlučili odati počast izražavanjem sućuti i prisjećanjem na lijepa ili značajna vremena koja su proživjeli s Borom ili kroz njegovu glazbu.
Ipak, nekoliko je pojedinaca iskoristilo priliku da uvrijedi pokojnika, usmjerivši svoje frustracije na nekoga tko nije mogao odgovoriti, iako, iskreno, pokojnik za života nije reagirao na takve napade. Jedni su se prisjetili njegovih “nacionalističkih” nastupa iz devedesetih, a drugi ukazivali na njegovu podršku vladajućoj političkoj stranci u Srbiji, posebice tijekom nekoliko koncerata održanih u predizbornoj kampanji za Srpsku naprednu stranku. Unatoč jasnoj razlici između “podrške” i “koncerta”, mnogi nisu uspjeli prepoznati tu razliku u svojim pogrešnim percepcijama. Njima.
Do jučer se Borin umjetnički opus činio neospornim; međutim, nakon njegove smrti, pojavio se niz pojedinaca koji su osporili njegovu ostavštinu. Ipak, važno je uzeti u obzir da su ti pojedinci prvenstveno opterećeni Đorđevićevim relativno bezopasnim političkim doprinosima, te stoga zaslužuju malo pažnje. Ili kada se umorite od ljubavi i tražite utjehu u drugim muškim poslovima, okupljanju s prijateljima na piću na sanduku ili u parku ispred vaše zgrade dok se igrate:
“Ostat ću nevezan, neću biti vezan.. .” na kasetofonu. Bora je ispričao nimalo laskava iskustva s kojima su se, vjerujem, mnogi susreli, trenutke koji ne podižu naše dostojanstvo kao muškarca. Kad se žene iskorištavaju da zadovolje temeljne potrebe na način lišen istinskih emocija, neki bi mogli primijetiti da “prelazite granice”, osjećaj koji je on tako učinkovito artikulirao u “Evo vas za taksi. S nama vojnicima bilo je nekoliko žena. Početni nalet mladosti je izblijedio, označivši trenutak za prvi test zrelosti, koji je tijekom moje ere uključivao prijavljivanje u vojsku i oblačenje sivomaslinaste uniforme bez brojeva.
Izazovno je prenijeti ovo iskustvo današnjim mladim ljudima koji se sa nečim sličnim nisu susreli, a koji bi neizbježno mogli pomisliti na pjesmu: “Išle su neke žene s vojnicima”. Mene je 1992. jedan od tih ekscentričnih pojedinaca doveo ravno do hrvatske granice, pa mi ni sada njezina pjesma ne smeta… Kako prelazite u odraslu dob, završavate fakultet, ženite se i osnivate obitelj, sve se odvija prema očekivanjima… No, pojavljuju se nove nevolje. Nakon noći opijanja s prijateljima iz srednje škole, teško vam je podići glavu s jastuka. Tvoje nevolje otežava žena koja je bijesna na tebe iz razloga koji ostaju tajna; ona ili ljutito odjuri na tržnicu ili odvede djecu u park. U međuvremenu vam u mislima odzvanja refren:
“Nemoj imati sreće, ne danas. Dok odlutate daleko od kuće, Viber i WhatsApp pretvaraju se u vašu obitelj – vaše roditelje, braću i sestre, au mom slučaju čak i djecu. Onda se subotom ljudi okupljaju po našim gastarbajterskim kafićima, a umjesto uobičajene “gastarbajterske” pjesme, žudite da čujete “Zelena trava” iz moje domovine, iako sam iz novobeogradskih betonskih zgrada otišao na Pečalbu. Jedna posebna pjesma koja mi se kao bumerang iz osnovnoškolskih dana stalno vraća u misli je Borina pjesma.
Duboko sam proživio njenu bit, čini mi se kao da sam ga sam napisao, a naslov mu je „Borim se sam. I umjesto da pružimo iscrpan popis u ovom trenutku… Bora Đorđević je stvorio stihove, strofe i pjesme koje odzvanjaju svim fazama života i emocionalnog stanja, od adolescencije i studentskog života do zrelog doba, braka, razvoda, pa čak i smrti, kao što je dirljivo ilustrirano u “Ravnodušan prema plakanju. Kad pojedinac posjeduje takav opus, posljednja stvar koju treba učiniti je osporiti njegovu genijalnost, što je mišljenje koje neki ljudi čine na nepristojan i pretjerano pojednostavljen način.
Nisu je mogli zabraniti, jer je Riblja čorba dugo vremena imala status jednog od tri najveća benda bivše države, pa su je činili skupinom kojoj su se drugi ustručavali suprotstaviti. Njegov bijes nije bio dopušten, s obzirom na to da su njegove riječi imale značajnu težinu, odzvanjajući kroz zvučnike. S druge strane, brojni pojedinci i tvrtke, uključujući i samu naciju, ovisili su izravno ili neizravno o prihodima ostvarenim od Riblje čorbe ploče, ulaznice za koncerte, robu poput majica kratkih rukava, pića, video kaseta i više.
