U nastavku našeg današnjega članka govorićemo o imenima, koja roditelji daju svojoj djeci. Naime, biće riječi o žensskim imenima, koja su jako popularna u Srbiji, a u stvari nemaju nikakve veze sa pravoslavljem….
Dok su Dragan i Milan, uz Milicu i Jelenu, imena koja se najčešće povezuju s osobama u Srbiji, postoji značajan broj građana s manje konvencionalnim imenima. Stoga je vjerojatno da se među aktualnim prvacima u školama mogu naći imena poput Svile, Pahuljice, Romana ili Sultana. Sve češće se djevojčicama daju imena Grana, Srna, Siri, Kiša, Narta. Za dječake imena kao što su Tarzan ili Onur postaju popularna. Matičari navode da mnoga djeca nose imena po poznatim likovima iz savremenih serija, što pojašnjava zašto su turska i indijska imena trenutno prevladavajuća među srpskom djecom. Osobno ime i prezime mogu se sastojati od najviše tri riječi.
- U slučajevima kada dijete ima dva imena i dva prezimena, roditelji moraju odabrati koje će ime dijete ponijeti. Matičari su dužni pridržavati se propisa navedenih u Obiteljskom zakonu, što znači da imaju ovlasti odbiti ime ako se ono smatra uvredljivim ili nije u skladu s običajima i normama zajednice. Nadalje, nije dopušteno namjerno imenovati djecu po poznatim ličnostima. Primjerice, roditelji koji se prezivaju Đorđrvić mogu odabrati da svom sinu daju ime Aleksandar; međutim, ako ne dijele to prezime, svom djetetu ne bi mogli dati puno ime Aleksandar Đorđević.
Bonus tekst:
Daniele Kampoamor bivša je novinarka NBC-a i Todaya i urednica The New York Timesa, The Washington Posta, Timea, New York Magazinea, The Cut2, CNN-a, MSNBC-a, Mother Jonesa, Marie Claire te slobodna spisateljica i urednica za Vogue nagrađena Vanity Fair i više. Pokriva širok raspon tema, uključujući reproduktivnu pravdu i brigu o pobačaju, oružano nasilje, mentalno zdravlje, rodno nasilje, klimatske promjene i još mnogo toga. Živi u Brooklynu, New York, s mužem i dva divlja sina. Ovo je njena izjava, prenosi “Yahoo”. “Ležala sam u krevetu gledajući reprize Ureda kad mi je pukao vodenjak. Dok je Michael Scott pekao svoje noge na roštilju Georgea Formana, osjetio sam osjećaj u donjem dijelu trbuha koji se može opisati samo kao “pukanje”.
Zabrinuta i zbunjena, ustala sam, napravila dva koraka prema kupaonici našeg sićušnog jednosobnog stana u Seattleu i osjetila mlaz amnionske tekućine kako mi prodire kroz trenirku i skuplja se na tvrdom podu ispod mojih nogu. “To je to! O moj Bože, to je to!”, rekao je moj dečko u to vrijeme, očito ne mogavši obuzdati svoje uzbuđenje dok je dojurio do ulaznih vrata i zgrabio našu pažljivo spakiranu prtljagu. – Da, prvo se idem istuširati – nonšalantno sam odgovorila, paralizirana od uzbuđenja, straha i vala iscrpljujuće tuge. Ovo je, pomislio sam, “stvarnost” moje situacije, napadajući udubine mog mozga poput lažnog flipera. Vrijeme je da se oprostimo…doviđenja.
Prije više od devet mjeseci, u centru za planirano roditeljstvo u neupadljivoj zgradi u južnom Seattleu, pretjerano ljubazni ultrazvučni tehničar mirno mi je rekao da ne samo da sam trudna, već da nosim blizance. Nakon što sam slučajno izgovorila niz psovki i zamolila tehničara da ponovno prebroji embrije…i opet…i opet…napustio sam sobu sa šest mutnih crno-bijelih fotografija dviju figura nalik vanzemaljcima u vrećici s osmijehom na njenom licu. Jedan od blizanaca, blizanac A, dobio je lijepo ime koje ni danas ne mogu izgovoriti naglas deset godina kasnije – i više nema otkucaje srca. Iz razloga koji nijedan liječnik nije mogao objasniti, moje je tijelo bilo prijateljski raspoloženo prema jednom fetusu, a neprijateljski prema drugom.
Do kraja trudnoće bila sam prokleta da u sebi nosim i život i smrt – i mogla sam se samo nadati, preklinjati, preklinjati i nadati se da maleni blizanac, dječak za kojeg nisam imala budućnost, neće uzrokovati prekid drugog . Dakle, kad mi je pukao vodenjak i zurila u bol od poroda, znala sam da se konačno opraštam. Moje buduće dijete je prestalo postojati prije nego što je imalo priliku za život, trunulo je u meni…ali je još uvijek sa mnom. Donijeti njegovo tijelo na svijet značilo je suočiti se sa stvarima koje sam instinktivno izbjegavao gotovo 20 tjedana Sada, kao reporter i slobodni pisac, pokrivam ratove u Ukrajini i Izraelu; pucnjave u školama u Uvaldeu, Highland Parku, Covenantu i još mnogo toga; Puerto Rico, Ohio katastrofe u državi i Siriji.
Gledao sam smrti u lice i svjedočio nenadoknadivom gubitku koji se ne može adekvatno opisati. Sjedila sam s majkama koje su dijelile fotografije svoje umrle djece. Gledanje videa ubijenih učenika i majki koje miluju, grle i ljube tijela svojih mrtvih beba; slušanje priča o smrti, razaranju i nasilju u razmjerima koji me nisu držali budnim noću. Svaki put sam tiho odala počast svome sinu, a nisam mogla podnijeti da ga na isti način odam. On je sa mnom u mraku – podsjetnik da se ne možemo zaštititi od užasa života jer s njima dolazi zapanjujuća ljepota, poput novog djeteta sa savršenim, bucmastim bedrima Isti zvuk kao bebin plač.
