– Kao i u običnom svijetu, tako i u svijetu estrade imamo jako tužnih bračnih priča. Neke su žene itekako iskorištene u samom braku, a neke od njih su znale da trpe sve i svašta, zarad djece i mira u kući. Upravo jedna takva priča je pred nama.
Snežana Dakić je niz godina bila u braku sa Vladimirom Mikićem, sa kojim ima i ćerku. Ipak, ovaj nekada ugledni par na kraju se razveo. Snežana je uvijek bila transparentna oko razloga njihovog rastanka, pripisujući ga prevarama bivšeg supruga. U nedavnom intervjuu za Blic iskreno je ispričala kako se nosila sa situacijom. Bio mi je savršen par u svakom pogledu; dijelili smo duboku ljubav, slične stavove, snažnu fizičku privlačnost i duboku zaljubljenost.
Bili smo socijalno kompatibilni, oboje smo imali zanimanja koja su se nadopunjavala. Naše dinamične osobnosti i zajednički interesi učinili su nas idealnim parom. Međutim, kako život napreduje, ljudi se razvijaju i mijenjaju, zbog čega se razilaze u različitim smjerovima i redefiniraju svoje poglede na život i ljubav. “Moram naglasiti da ni on ni ja nismo bili sposobni poboljšati našu situaciju.
Ovo je lekcija koju su prenijeli psihoterapeuti, opsežna psihološka literatura koju sam proučavao i moj osobni rast. S obzirom na moje ograničeno znanje o njezinim emocijama, njezinom pravom ja, njezine želje, muškarci općenito, on posebno, i sam život, nije bilo načina da se bolje snađem u okolnostima, može se reći da on dijeli to osjećanje, unatoč našim naporima da spasimo našu ljubav nestao zbog fundamentalnog prekida komunikacije.” Domaćin je nastavio objašnjavati da su jedno drugome oprostili sve prijestupe. Raskid naše veze nije bila iznenadna odluka, već postupna spoznaja da je naše partnerstvo izgubilo na značaju. Nije to bilo zbog nedostatka ljubavi među nama; nakon svega, proveli smo devet godina zajedno.
- No, kao i svaka dugogodišnja veza, doživjeli smo uspone i padove. Prekid veze nije trenutni odgovor na te izazove; uvijek postoji razdoblje pokušaja da stvari funkcioniraju prije nego što se shvati da ne mogu. Razmišljajući o sebi tijekom tog vremena, ustanovio sam da je situacija prilično složena. Jedan od faktora bio je taj što je već imao dvoje djece iz prethodnog braka, pa je dodavanje još jednog djeteta stvari dodatno zakompliciralo. Osim toga, naši su životi bili jako izloženi javnosti, jer smo oboje bili poznati i uspješni. Uživali smo u luksuznom načinu života, ispunjenom putovanjima i okruženi mnogim ljudima. Iznad svega, borila sam se sa svime.
Sada, kad je moja kći odrasla, imam luksuz usredotočiti se isključivo na sebe. Mogu ponovno procijeniti svoj život i donijeti bolje odluke. Tada jednostavno nisam imao vremena žonglirati sa svim aspektima života – odgajati malu djecu, održavati zahtjevnu karijeru, nositi se s nadzorom javnosti i žrtvovati san. Bilo je nemoguće analizirati situacije ili prepoznati ponavljajuće obrasce. Snežana je izrazila uvjerenje da njezin suprug, kao i mnogi drugi muškarci, smatra da je očeva primarna odgovornost financijski zbrinuti obitelj, zbog čega mu je posao na prvom mjestu. No, najviše joj je drago vrijeme koje provodi s djetetom kad god je kod kuće.
Osjećala je jak osjećaj krivnje kad nije mogla biti s djetetom, što je kompliciralo njezin odnos s partnerom. Trebalo joj je nekoliko godina nakon razvoda da shvati da mnogi muškarci dinamiku između muškarca i žene doživljavaju kao srž veze, a da su djeca u drugom planu. No Snežani je dijete uvijek bilo najvažnije, iako je pazila da ne zapostavi supruga i partnera. “Ne vjerujem da sam zbog svoje predanosti odgoju našeg djeteta podbacio kao njegov partner, ali jasno je da mu je trebalo više pažnje, što dokazuje njegova potraga za ljubavlju negdje drugdje. Razumijem i prihvaćam to, ali ako igrao ulogu u tome, onda da, pravo pitanje je jesmo li željeli nastaviti, osjećamo li i dalje tu želju da budemo partneri na isti način. Ne trudiš se ni pokušavati.
Vidi se da je nešto došlo do kraja… a ta spoznaja se poklopila s opasnošću u mom vlastitom životu”, objasnila je Snežana i dodala: Možda bi se sve drugačije odvijalo da mi nije došlo do potpunog začepljenja krvne žile što je rezultiralo dijagnozom moždanog udara. Bila je i dijagnoza tranzitornog ishemijskog napadaja, no ja sam, srećom, izbjegao paralizu, za razliku od drugih koji pate od tako velikog zastoja krvotoka u vratu i godinu i pol dana su prikovani za invalidska kolica. Zahvalan sam što još uvijek mogu hodati samostalno.
Na kraju je krvna žila uspješno ponovno otvorena, iako se u prva tri mjeseca ništa nije moglo učiniti. Doktori su mi jednostavno savjetovali normalan život. Ali što znači živjeti normalno kada ste svjesni krvnog ugruška u vratu? Bez obzira na to, pokušao sam nastaviti sa svojom dnevnom rutinom, i nakon tri mjeseca, problem se riješio sam od sebe. Međutim, ne mogu adekvatno prenijeti silne emocije koje prate takvo životno opasno iskustvo. Nije to samo strah od smrti, već strah od bespomoćnosti, osjećaj neizmjerne tuge i užasa koji me izjedao.
