Smiljanina romantična veza s Albancem negativno je utjecala na njezine najdraže veze, nagnavši ih da na kraju shvate da su njihove početne procjene bile pogrešne. Potječem iz Smiljane, a prije 28 godina moja se obitelj umiješala u moju potragu za ljubavlju samo zato što je mladić s kojim sam se viđala bio Albanac. Artan, kolega student, bio je brižan i pažljiv. U njemu sam otkrila ljubav koja je bila u skladu s mojim temeljnim uvjerenjima – istinsku i bezuvjetnu. Ipak, za moga oca Iliju to nije imalo nikakvog značaja.
Kad je otkrio moju vezu s Albancem, njegova jedina reakcija bila je ljutnja. Prijetio je da će prekinuti našu vezu, izjavljujući da me, ako nastavim s ovim partnerstvom, više neće smatrati njegovom kćeri. Prihvaćanje za njega ovisilo je o tome da je moj dečko Srbin; sve drugo bilo je jednostavno neprihvatljivo. Jednog dana, nakon povratka kući s fakulteta, naišao sam na zaključana vrata. Moja pokojna komšinica Ruža javila mi je da ću biti poslata kod tetke Zore u Kruševac, jer su se moji roditelji privremeno sakrili od mene zbog tvrdnji da ih maltretiram.
Tada sam shvatio da moram izabrati između ljubavi prema Artanu i obitelji. Nekoliko mjeseci kasnije, kako su se napetosti smanjile, uspio sam se ponovno povezati s Majom i svojim bratom, no otac me odbijao priznati sve dok sam bio u vezi s Artanom. Molila sam ga, plačući i tražeći da vidi kako ljubav nadilazi granice i nacije, ali on je ostao nepopustljiv. Dinamika našeg doma bila je diktirana njegovim autoritetom, i uhvaćena između ljubavi prema Artanu i straha od oca, shvatila sam da nemam dovoljno hrabrosti da mu se suprotstavim. Na kraju je Ilija postigao svoj cilj – Artan i ja smo se razdvojili, ostavljajući iza sebe razdoblje mog života obilježeno tugom i tjeskobom. Ubrzo nakon toga udala sam se za čovjeka prema kojem nisam osjećala ljubav.
Često sam razmišljala o mogućim ishodima da sam skupila hrabrosti pobjeći s njim, suočiti se s ocem i dati prednost ljubavi nad obvezama. Samo nekoliko dana prije toga bila sam u zračnoj luci “Nikola Tesla” i željno iščekivala sestrin dolazak. U gomili putnika pogled mi je privukao visoki mladić tamne kose i markantnog koraka koji me podsjetio na zanosnog Artana iz moje mladosti. Srce mi je lupalo kad sam ugledao nekoga tko mu je toliko sličio. U stopu su išle dvije tinejdžerice, zračeći radošću, a iza njih se vukla lijepa, njegovana mlada žena, mlađa od mene, koja je vikala na njih na albanskom. Artan se pojavi odmah iza nje; bio je visok, još uvijek vitak, sijede kose i brade, a preko ramena je nosio torbu.
Jedva sam mogao shvatiti što proživljavam. U trenutku kad sam čuo njegove korake – nepogrešiv zvuk koji sam mogao prepoznati čak i usred tisućne gomile – preplavila su me sjećanja iz prošlih godina. Prošao je pored mene, nesvjestan mog postojanja, ostavljajući me u stanju šoka i tišine. Kad je nestao u užurbanoj zračnoj luci, sinulo me koliko život može biti prolazan. Žudio sam za hrabrošću koja mi je nedostajala prije 28 godina; Poželjela sam da sam smogla snage suočiti se s ocem, slijediti svoje srce i otići s čovjekom kojeg sam voljela. Možda bih sada hodao uz Artana i našu djecu.
