– Vjerujemo da ste jako punoi upoznati sa brakovima između ljudi iz Srbije, te žena i djevojki iz Albanije. Čak i postoje agencije za takvo nešto, a mi danas donosimo priču izvjesne Smiljane iz Srbije….
Smiljanina veza s Albancem loše je djelovala na njezine najbliže, koji su na kraju došli do zaključka da su njihove prve prosudbe bile pogrešne. Porijeklom sam iz Smiljane, a prije 28 godina moja se obitelj umiješala u moju ljubavnu potragu isključivo zbog činjenice da je mladić s kojim sam bila u vezi Albanac. Artan, moj razredni kolega, bio je ljubazan i pažljiv. U njemu sam pronašla ljubav koja je bila u skladu s mojim najdubljim uvjerenjima – čista i bezuvjetna. Međutim, mom ocu Iliji to nije značilo ništa. Kada je saznao za moj odnos s Albancem, jedina emocija koju je pokazao bio je bijes.
Prijetio je da će prekinuti našu vezu, izjavljujući da me, ako ustrajem u ovoj vezi, više neću smatrati njegovom kćeri. Za njega je moj dečko trebao biti Srbin; inače prihvaćanje nije dolazilo u obzir. Kad sam se jednog dana vratio kući s fakulteta, otkrio sam da su vrata zaključana. Javila mi se pokojna susjeda Ruža da me obavijeste da me šalju kod tetke Zore u Kruševac, jer su se moji roditelji privremeno udaljili od mene zbog optužbi da sam ih maltretirao. Tada sam shvatio da moram birati između ljubavi prema Artanu i obitelji. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon što su se stvari smirile, uspio sam se ponovno povezati s Majom i bratom, iako me otac odbijao priznati sve dok sam bio u vezi s Artanom.
Preklinjala sam ga, plakala i preklinjala ga da shvati da ljubav ne poznaje granice ni nacionalnost, ali on je ipak ostao čvrst pri svojoj odluci. Njegov je autoritet upravljao našim domom, i rastrzana između svojih osjećaja prema Artanu i strepnje prema ocu, našla sam se bez hrabrosti da mu se suprotstavim. Na kraju je Ilija uspio u svom naumu – Artan i ja smo se razišli, a moje najdraže godine protekle su u tuzi i nelagodi.
Ubrzo nakon toga ušla sam u brak s čovjekom kojeg nisam voljela. Ovaj dan odvijao se daleko od mojih očekivanja; bilo je teško, puno razočaranja, a moj se suprug borio s problemima vezanim uz alkohol i agresiju. Usprkos tome, ovaj mi je savez darovao dvije ljupke kćeri, dvije male vile koje mi služe kao jedini izvor utjehe. Nažalost, moj suprug je preminuo u nesreći uzrokovanoj vožnjom u pijanom stanju. Kako je vrijeme prolazilo, sjećanje na Artana nastavilo je bujati u mojim mislima. Često sam razmišljao o mogućnostima da sam skupio hrabrosti pobjeći s njim, suočiti se s ocem i izabrati ljubav umjesto dužnosti.
Samo nekoliko dana prije toga našla sam se na aerodromu “Nikola Tesla”, čekajući sestrin dolazak. Dok sam stajala u gomili ljudi, pogled mi se zaustavio na visokom mladiću tamne kose i impresivnog koraka koji mi je prizvao uspomene na šarmantnog Artana iz mojih mladih dana. Kad sam ga ugledao, srce mi je zadrhtalo, jer mu je tako nalikovao. Dvije su se tinejdžerice vukle za njim, ozarene, a odmah iza njih bila je ljupka, njegovana mlada žena, mlađa od mene, koja im je vikala na albanskom. Zatim se, odmah iza nje, pojavio on – Artan. Bio je visok i još uvijek vitak, imao je sijedu kosu i bradu, a preko ramena je nosio torbu.
Jedva sam mogao shvatiti čemu svjedočim. U trenutku kad sam čuo njegov korak – nepogrešiv zvuk koji sam mogao prepoznati čak i među tisuću drugih – u meni su navirala davna sjećanja. Prošao je ne primijetivši moju prisutnost, ostavivši me smrznutu i bez riječi. Kad je nestao u užurbanoj zračnoj luci, sinulo me koliko život može biti kratkotrajan. Čeznula sam za hrabrošću koja mi je nedostajala prije 28 godina, željela sam da sam mogla pronaći odluku suprotstaviti se svom ocu, slijediti svoje srce i otići s čovjekom kojeg sam voljela. Možda bih sada hodao uz Artana i našu djecu.
