– U nastavku našeg današnjega članka govorićemo o imenima, koja roditelji daju svojoj djeci. Prate se puno trendovi, tako da iz godine u godinu imamo sve čudnija, ali i orginalnija imena. Mi danas govorimo o austrijskom kancelaru, Sebastianu Kurcu, koji je nedavno postao otac…..
Sebastian Kurz, bivši kancelar Austrije i šef Austrijske narodne stranke, nedavno je proslavio značajnu prekretnicu u svom životu: postao je otac. U četvrtak je otkriveno da su on i njegova partnerica Susanne dočekali sina. Izvješća pokazuju da je porođaj protekao glatko, a Susanne je dobro jer se sada usredotočuje na svoj oporavak i prilagodbu njihovim novim okolnostima. Sebastijan Kurc oglasio se na društvenoj mreži Instagram kako bi sa svojim pratiteljima podijelio značajnu vijest. Prenio je zahvalnost svima koji su mu čestitali i objavio da su svom sinu dali ime Konstantin.
Ova prilika poziva na slavlje, a poznato Kurčevo prijateljstvo sa Srbijom daje dodatnu važnost ovom trenutku za njega. Unatoč tome što sam bila u devetom mjesecu trudnoće i samo deset dana do mog termina za porođaj, moj je suprug bio uporan da dođemo na rođendansku proslavu njegove majke. Roditelji su mu udaljeni gotovo 150 kilometara i iako sam ga molila da ne ide na put, ostao je odlučan. Krenuli smo na put, ali nakon samo deset minuta počela sam se osjećati loše i u tom trenutku mi je pukao vodenjak. Tekućina je počela curiti na sjedalo.
- Shvativši što se dogodilo, suprug je zaustavio auto i, bijesan zbog uništenog sjedala, ošamario me zbog čega sam briznula u plač. Pokušala sam se ispričati u vezi sa sjedalom i zatražila prijevoz do bolnice, ali on je otvorio vrata i rekao mi da se brinem o sebi, inzistirajući na tome da ne idem na mamin rođendan ako mu je sjedalo oštećeno. Nisam bila sigurna šali li se, pokušala sam procijeniti situaciju, no on me na silu izgurao iz auta na pločnik, prijeteći da će mu uništiti vozilo ako tamo rodim.
Sjedeći na pločniku, mokra i preplašena, našla sam se u suzama, u nedoumici što da radim, tim više što mi suprug brani mobilni telefon. Dok se očaj uvlačio u mene, a moje misli postajale mračne, pokraj mene se zaustavio nepoznati automobil. Iz vozila je izašao zabrinuti mladić, pomogao mi da uđem u svoj auto i odjurio prema bolnici. Po dolasku u sobu nakon poroda dočekao me buket ruža, brojni posjetitelji, mladi luk i voće, popraćene porukama mladića koji mi je ponudio svoju pomoć i podijelio svoj broj telefona.
Prošla su tri mjeseca, a moj suprug ustraje u svojoj svakodnevnoj rutini nasilja, počevši svaki dan udarcima. Razmišljam o tome da doprem do ovog mladog čovjeka; možda bih mogla podijeliti svoje okolnosti s njim, a on bi možda bio spreman prihvatiti i mene i moju kćer. Unatoč osjećaju krivnje zbog takvih misli, sumnjam u svoju snagu da se suočim s ovom noćnom morom. Sa samo 22 godine doživjeti takav nemir je zastrašujuće. Pomozi mi, Bože; osjećam se kao da me moj muž polako uništava!
