– Otac Predrag Popović je jako cijenjen čovjek, koji uvijek ima da kaže nešto pametno, i jako je cijenjen u Srbiji. Danas se malo dotakao i sahrana u Srbiji, te je govorio o nekim greškama koje čine Pravoslavci…
Otac Predrag Popović istaknuo je preovlađujuću tradiciju u različitim krajevima Srbije koja odudara od crkvenog učenja i liturgijske prakse. Sa svoje točke gledišta svjedočio sam prisutnosti svoje pokojne bake, koja je sjedila u mojim mislima. Pred nju je postavljen stolac, a ja sam se našao na sjedalu s njezine desne strane. Znatiželja me natjerala da se raspitam za namjenu stolice, na što sam dobila odgovor “To je za baku”. Ovi pojedinci, pobožni sljedbenici crkve, koji vjerno pohađaju službe svake nedjelje, povjerili su odgovornost nadgledanja postupka ne svećeniku, već garderobi pokojne bake.
To je doista neobičan prizor. Odvojimo trenutak da priznamo odsutnost, prazninu koju je ostavio onaj koji više nije s nama, i dopustimo da to posluži kao zaključak ove svečane prigode“, rekao je fra Predrag. Dok su se sarme servirale na tanjure, razgovor je skrenuo na odlazak. Iako sam se složio s idejom, inzistirao sam da pričekamo dok baka ne pojede svoju porciju sarme prije nego krenemo. Tek tada bi bilo prikladno da svi idemo kući. Ostali su buljili u mene, ispitujući jesam li natočio sarmu. Nagovarajući baku da jede, podsjetila sam sve da se suzdrže od razgovora i da se usredotoče na uživanje u obroku. Njihovi zbunjeni izrazi lica učinili su da se osjećam kao da me smatraju budalastom. Kao odgovor, obratio sam se grupi, pitajući zašto bi išli u crkvu svake nedjelje samo da bi se bavili takvim teatralizmom.
Istaknuo sam da je njihovo ponašanje bilo bez poštovanja, posebno prema pokojnicima. Otac Popović se složio, a razgovor koji je uslijedio vodio se oko njegove izjave. Možda je to predmet rasprave, ali te su se tradicije prenosile generacijama. Obiteljima može biti teško odstupiti od ovih običaja, strahujući da bi mogle učiniti nešto loše tijekom bolnog razdoblja gubitka voljene osobe. Utjeha je vjerovati da su naši preminuli voljeni još 40 dana s nama, a osjećaj praznine je pokušaj ublažavanja boli.
Nekada je to bilo teško i nedopustivo, ali sam bespogovorno prihvatio da njihova slika i odijelo budu pored mene. Poslužena hrana služila je isključivo u svrhu simboličnog “ispraćaja” pokojnika i olakšavanja njihovog odlaska. Oni koji se rugaju tim praksama obično su oni koji nisu iskusili dubinu takve tuge. Tijekom ceremonije ukopa moje 93-godišnje tete dogodio se zanimljiv događaj. Dok je njezina prijateljica sve slagala na čelo stola njoj u čast, svećenik je sjeo upravo na to mjesto.
No, bakice su se odmah pobunile uzvikujući “Ne, pape!” Zapanjen, svećenik je ustao i raspitao se o situaciji. Obavijestili su ga da je to Evičin stan. Nakon kratkog trenutka razmišljanja, svećenik im se obratio govoreći: “Slušajte me, žito, vino i molitva su bili namijenjeni Evici, a ovo mjesto je namijenjeno nama. Evica je imala svoj dio, a danas ću i ja blagovati u njeno ime.” Djeca su ušutjela, ponižena njegovim riječima, i kimala su u znak slaganja, priznajući istinu u onome što je svećenik rekao.
