– Mnoge majke i očevi kada im se djeca udaju ili ožene, rade jako pogrešne stvari a sve u cilju zadržavanja ljubavi svoje djece. Toliko idu u pogrešnom smjeru, da i ne primjete kada postanu i više nego štetni za tu porodicu. Slijedi i jedna jako iskrena ispovijest, koja se desila u Hrvatskoj.
Posljednjih sedam godina jedan stariji bračni par u Hrvatskoj, na rubu svojih devedesetih, lišen je mira u granicama vlastitog doma. Izvor njihove nevolje leži u njihovim praunucima, koji su svoje živote pretvorili u noćnu moru. U eri u kojoj su prekinute porodične veze postale sve uobičajenije, narativ ove otporne bake duboko odjekuje, izazivajući dubok osjećaj empatije. Njene molbe za pomoć ostaju bez odgovora, a njeni vapaji za pomoć odjekuju nečuveno.
- U očajničkom pokušaju da pronađe rješenje, odlučila je svoju ispovijest podijeliti s hrvatskim portalom “Moje vrijeme”. Kako nema održivih alternativa na vidiku, ona je naglasila nedostatak i zdravstvenih i finansijskih resursa i izrazila razočaranje institucijama jer nisu pružile prihvatljivo rješenje. Uprkos nevoljnosti, 80-godišnja penzionerka više ne može da podnese teret skrivanja svojih porodičnih problema i osjeća se prinuđenom da ih rješava.
Već neko vrijeme želim da vam se obratim, ali me je sputavao strah od osude naših zajedničkih prijatelja i poznanika u različitim gradovima. Zbog toga više volim da ostanem anonimna. Zbog nedavne operacije oka, izvinjavam se zbog kratkoće moje priče, jer mi je pisanje postalo izazov.
Osjećajući se bespomoćno, i ona i njen muž, koji je pet godina mlađi od nje, dijele isti osjećaj. Priznajući svoje godine i pogoršanje zdravlja, stariji bračni par izražava razočaranje zbog nebrige svoje kćeri. Prepoznajući potrebu za staračkim domom, nisu u mogućnosti da koriste ovu opciju zbog svojih oskudnih penzija.
Osim toga, on pojašnjava da uprkos tome što traže pomoć od socijalnih službi, njihova ograničena primanja zahtijevaju odricanje od svog posjeda, uključujući skromnu kuću od 50 kvadrata, naslijeđenu četvrtinu stana njenog supruga i njeno zemljište, kako bi osigurali stan u kući.
- U pismu je istakla njihovo uvjerenje da su troškovi preseljenja u starački dom previsoki, što ih je navelo da odluče da ostanu u svom trenutnom prebivalištu onoliko dugo koliko su u mogućnosti. Iako je njihova kuća možda skromna, ona zadovoljava njihove potrebe na odgovarajući način. Međutim, prisustvo njihovih unuka remeti njihov mir, jer su se nedavno uselili i vrše pritisak na baku i djeda da se presele. Starica, puna straha, tvrdi da su našu kuću zauzeli naši praunuci, koji prema nama koriste silu, prijetnje, pa čak i fizičko nasilje. Izdržali smo njihovu vladavinu terora punih sedam godina. Uprkos našim molbama za pomoć, niko nije ništa preduzeo, a institucije koje su imale za cilj da nas zaštite su zakazale. Čak i kada su pucali na naša vrata, nisu intervenisali da ih uklone iz naše sredine.
Ističe očaj koji on i njegova supruga osjećaju, izražavajući nevjericu da su ikad mogli zamisliti da će doživjeti takav tretman onih koji bi im trebali biti najbliži.
Ovih posljednjih godina obuzme nas osjećaj očaja. Odsustvo pravde i zakona je obeshrabrujuće. Čini se da se sve rješava nedozvoljenim sredstvima ili ličnim odnosima. Naši životi su stalno u opasnosti i čini se da niko nije voljan pomoći. U poslednjem pokušaju, čak sam došao do ministra. Sve što želimo je da vodimo miran i respektabilan život, poštujući zakone i principe zacrtane u Ustavu. Nažalost, ovo je sve što nam je ostalo, jada se malodušna žena.
Zbog namjerne pretrpanosti i nemarnog propuštanja čišćenja nakon što njihov pas obavi nuždu, ne možemo spavati u bilo koje doba dana. Ova situacija je posebno uznemirujuća za mog muža, koji boluje od astme i ima poteškoća s disanjem. Očajnički molimo za pomoć.
