– Tačno prije 7 danba, navršila se puna godina od stravičnog masakra u Beogradu. Podsjećamo, Kosta Kecmanović je tada smaknuo svojih 10 prijatelja iz školske klupe, a stradao je i školski domar tom prilikom. Mi se danas prisjećamo tog datuma iz ugla Dragana Kobiljskog.
Dragan Kobiljski, otac Eme Kobiljski koja je tragično izgubila život u pucnjavi u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”, tijekom današnjeg suđenja podijelio je potresne osjećaje. Svake večeri gleda u fotografiju svoje voljene kćeri, osjećajući kako u njemu odjekuju njezine utješne riječi: “Tata, sve će biti u redu.” Duboko značenje života za njega leži u dragocjenim video zapisima u kojima ona nježno izjavljuje: “Tata, volim te.” Kako bi održao vezu, šalje joj poruke preko Vibera, njegujući svaki trenutak njihove virtualne komunikacije.
Nakon svjedočenja supruge Nine, Dragan je stigao u sudnicu gdje je ona ustvrdila da im nitko iz obitelji Kecmanović nije izrazio nikakvo kajanje.
Sa suzama u očima Dragan Kobiljski emotivno se osvrnuo na život koji je dijelio sa svojom voljenom kćeri koja je tragično izgubila život 3. svibnja u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”.
– Život nam je bio kao iz bajke, pun radosti i sreće. I usred svega toga, donijela mi je neizmjernu količinu radosti kao moj treći izvor sreće. Nina je doživjela srceparajući gubitak ploda ne jednom, nego dva puta. Neizvjesnost hoćemo li ikada biti blagoslovljeni djetetom teško nas je opterećivala. Ali onda je u naše živote ušla Ema i postala jedna od najvećih ljubavi koje sam upoznao. Probudio bih se usred noći da je nahranim i nježno vratim na spavanje. Između nas je postojala neosporna veza, duboka veza koja se stvorila od prvog dana. Nina i ja smo se složile da Ema zaslužuje svu ljubav i podršku ovoga svijeta. Nina je povela, a ja sam pružio nepokolebljivu podršku – ispričao je Dragan Kobiljski.
Prisjećajući se tog značajnog dana 3. svibnja, bacio je pogled u prošlost.
Dok sam bio u inozemstvu, dobio sam snažan poziv od Nine, koja me obavijestila o tragičnoj pucnjavi koja se dogodila u školi. U prvi mah, kad je spomenula da je Dragan ozlijeđen, nisam u potpunosti shvatila težinu situacije. Međutim, preplavio me neodoljiv osjećaj nelagode, iako sam se borio da to shvatim. Kasnije se u vijestima saznalo da je Dragan zajedno s još osmero djece stradao u incidentu. Kako je vrijeme prolazilo, a Nina nije reagirala, postajao sam sve zabrinutiji. Počeo sam ispitivati: “Je li sve u redu?” Ipak, od Nine nije bilo odgovora. Razorne vijesti nastavile su se objavljivati, ukazujući na datum, 2. 7., koji je imao značajno značenje. Shrvan tugom, donio sam odluku da ne idem na zakazani trening. Zidovi mog stana su se gušili, što me natjeralo da izađem van na svjež zrak.
Na parkiralištu je Nina konačno posegnula da me obavijesti o vlastitoj tragičnoj sudbini. U tom sam se trenutku srušio na tlo, nisam mogao stajati. Očajnički sam upitao: “Zašto?” Svake noći, moja kći i ja bismo zaspali nakon što smo izmolili molitve i izrazili zahvalnost Bogu. Sada ležim tamo, skupljajući snagu da telefoniram jednom od mojih kolega igrača, obavještavajući ih o srceparajućoj vijesti da je moja kći upucana. Izjavio sam da ću odmah krenuti za Beograd. Dok sam prilazio vratima, Nina je stajala ondje, suze su joj tekle niz lice, izražavajući kako ne može više čekati moj dolazak. Čvrsto smo se zagrlili, nalazeći utjehu u zajedničkoj tuzi dok smo plakali. Riječi su to Dragana Kobiljskog, ožalošćenog oca djevojke koja je tragično izgubila život.
Sljedećeg dana, kako je spomenuo, on i njegova supruga nastavili su identificirati Emmu.
S neustrašivim ponašanjem, popela se stepenicama, ostavljajući promatrače u čudu. Svećenik je podijelio svoje stajalište, naglašavajući važnost poštovanja Emmine odluke da stane uz svog partnera. Kao roditelju, ogromna je čast svjedočiti da ih je dijete nadmašilo, a Emma je svakako nadmašila moja očekivanja. Moram priznati, nedostaje mi hrabrosti da poduzmem iste radnje kao ona, što je Dragan priznao.
Izražavajući duboku čežnju, priznao je svoju duboku čežnju za danima 1. i 2. svibnja.
- U Beogradu sam se zatekao kako se s nekim opraštam, ne sluteći da će to biti naš posljednji susret. Bol zbog njihovog nedostatka čini se vječnim. Nina i ja smo se dogovorile da će samo jedno od nas liti suze odjednom. Svake večeri gledam u njezinu fotografiju, osjećajući njezine ohrabrujuće riječi: “Ne brini, tata, sve će biti u redu.” Videozapisi na kojima ona govori “Volim te, tata” imaju golemo značenje u mom životu. S njom komuniciram porukama na Viberu, kao otac tragično oduzete Eme.
Prema vlastitim riječima, mir više nije dio njegova života.
Nakon što igra završi, izađem van, zagledam se u nebo i upustim se u razgovor s Emmom. Ona je osoba koja me cijenila iznad svih ostalih. Nažalost, nikada nisam imao priliku sudjelovati u velikim svečanostima s njom. Odbijamo dopustiti da nas itko odvoji od naše voljene Emme. Na njenoj nadgrobnoj ploči ispisali smo riječi “vječno jedinstvo” da nam ne bude zbogom. Ove osjećaje izrazio je Emmin ožalošćeni otac.
Po završetku svjedočenja izrazio je zabrinutost zbog trenutnog statusa na slobodi obitelji Kecmanović.
Izrazio je strah, navodeći da gaji veliku bojazan. Dotične osobe borave u okruženju prepunom vatrenog oružja i streljiva. Prema njegovim riječima, malo je vjerojatno da će se ova situacija promijeniti. Prije njega u sudnicu je ušla djevojčina majka Nina Kobiljski koja je započela svjedočenje, što je sve ostavilo u šoku. Tijekom prethodnog ročišta ispričala je različite aspekte njihova života, uključujući događaje od 3. svibnja, sprovod i proces identifikacije djeteta.
Kako je rekla, namjera joj je razgovarati o trenutnom stanju života svoje obitelji nakon 3. maja.
- Često se spominje nastavak života, ali jednako je istina da život nestaje. Možemo li doista nastaviti sa svojim životom? Ideja da nam Bog daje samo ono što možemo podnijeti je očigledna laž. Naša bitka nije povratiti našu izgubljenu djecu; umjesto toga, prihvatili smo ogromnu tugu. Naša uvjerenja i vrijednosti, koji su nekada bili temelj našeg postojanja, razbijeni su. Ova tjeskoba nije vrhunac razaranja naših života – uvodno je započela svjedočanstvo majka Eme Kobiljski.
Izražavajući nesigurnost u vlastitu snagu i priznajući svoja ograničenja, priznala je da nije sigurna koliko će energije imati.
