Za danas jedna jako emotivna priča koja će vas definitivno ostaviti bez teksta. Sljedeći tekst nam zorno pokazuje, koliko može da bude velika ljubav kćerke prema svome ocu. Sve se naime desilo u Bosni i Hercegovini….
Odrastajući u obitelji s različitim vjerskim pozadinama – otac musliman i majka pravoslavka, koja je također dijete svećenika – suočila se s okolnostima koje bi mnogi mogli teško shvatiti. Sukob između njihovih uvjerenja doveo je do značajnih napetosti unutar obitelji, a suprotstavljene tradicije u konačnici su dovele do razdvajanja njezinih roditelja čak i prije njezina rođenja. Nakon rođenja Aleksandre, njena majka se susrela sa raznim pritiscima i sukobima koji su je naveli da je smjesti u Zvečansku, ustanovu za nezbrinutu djecu, gdje je provela prve dane. Ipak, veza između majke i djeteta na kraju se pokazala snažnijom od svih prepreka s kojima su se suočavali.
- Intenzivne emocije na početku njezina života djelovale su tek kao uvod u priču koja je nadahnula Alexandru da se posveti pisanju, pretvarajući svoja osobna iskustva u riječi koje povezuju s drugima. Aleksandra Mihajlović trenutno ima različite uloge: spisateljica je, profesorica srpskog jezika, gotovo doktor nauka, predana supruga, njegovateljica i baka. Ispod brojnih naslova krije se život ispunjen izazovima, teškoćama i pobjedama u koje je upućen samo nekolicina odabranih.
Mnogi ne znaju da je svoju prvu godinu provela u Zvečanskoj, što je činjenica koja je odigrala značajnu ulogu u oblikovanju njezine otpornosti, empatije i želje da svoje pisanje iskoristi za motiviranje i uzdizanje onih koji se susreću sa sličnim problemima. Često se spominjem Danila Kiša koji je rekao: „Da, da sam odrastao u normalnoj obitelji, nikada ne bih postao pisac. Naime, njen otac je bio iz Srebrenice i bio je član ugledne muslimanske obitelji Selmanagić. Jelenina majka bila je iz obitelji Blažić, koja je bila katoličkih korijena, a porijeklom je iz Bratunca. Unatoč stalnim previranjima devedesetih, podjele su već bile uspostavljene.
U tom je okruženju sama ideja počela izazivati značajna pitanja i sa srpskog i sa muslimanskog gledišta. “Kad se otkrila stvarnost, moja majka je hitno prebačena u Beograd kod moje tete, poznate stomatologinje, dok mi je ujak bio profesor i oftalmolog na Medicinskom fakultetu. Čak i uz tu pomoć, obitelj me nagovarala razmišljati o posvojenju, što je bila najveća borba za moju majku.
Mlada i bez posla, našla se u neizvjesnoj situaciji – suočena s trudnoćom koju nitko nije prihvaćao i djetetom koje su obje strane odbacile, što ju je navelo da me ostavi. Zvečanska“, prisjeća se Aleksandra Mihajlović, koja je vlastito putovanje kroz likove iskazala u svom debitantskom ostvarenju „Čaranje, čaranje, virenje. Aleksandra, trenutno profesorica srpskog jezika i književnosti u srednjoj školi i majka dva odrasla sina, prisjeća se: „Zahvaljujući Teči moja majka je dobila posao u pančevačkom vodovodu, pronašla je sobu i došla po mene iz Zvečanske. U tom periodu moja teta, mamina sestra, nudila je maksimalnu pomoć, nasuprot tome, moj ujak se distancirao, smatrajući da moja majka previše riskira prihvaćajući me.
Sa 16 godina krenuo sam u Sarajevo da nađem oca. Dao joj je svoje prezime, ali je o svemu ostalom šutio. Iako ju je obitelj Blažić odgojila, obitelj Selmanagić nije je prihvatila. Unatoč tome, osjećala je stalnu želju da otkrije svoj potpuni identitet, a susret s ocem predstavljao je posljednji dio te slagalice. Sa 16 ga je odlučila potražiti, ostavljajući po strani sve osjećaje krivnje. Moja majka je oštro reagirala, smatrajući da je sastanak bio nepotreban. Djelovala je prestrašeno, možda zabrinuta zbog mog potencijalnog emocionalnog sloma, i možda pomalo usredotočena na sebe.
S vremenom su se djed i drugi počeli raspitivati osjećam li da nešto nedostaje, predlagali su mi da upoznam oca. Ujaku sam uspio razjasniti da nedostatak oca spada u psihološki koncept koji se naziva električni kompleks. Prenio sam da je traženje očinske figure sasvim normalno i da ne utječe negativno ni na koga tko je uključen. Krenula je pješice na put od Pančeva do Beograda, nastavila put Sarajeva, odlučna u želji da ga vidi. Nakon što je postalo očito da je njezina predanost postojana i da su se okolnosti značajno promijenile, ujak joj je pomogao da dođe do očeve tvrtke, gdje su se konačno i upoznali.
Kad sam ušao u njegov ured, zatekao sam ga kako sjedi za prostranim konferencijskim stolom. Želio sam drugačiji rezultat, onaj koji će stvoriti vezu među nama. Naš je razgovor završio u emotivnoj i toploj noti, uz iskrenu obvezu da se često sastajemo i održavamo kontakte. Ostao sam u toj nadi, jer sam vječni optimist koji vjeruje u pozitivne ishode. Kao što je spomenuto u “Čaroliji”, “Ja sam veliki vjernik, vjerujem u čuda.” Uistinu, žudio sam za čudom. Nažalost, nije se odvijalo kako sam zamišljao. Tada sam sa 16 godina posljednji put vidio oca, prisjeća se Aleksandar. Na promociji knjige dogodio se neočekivani susret.
- Aleksandra je na promociji svoje knjige u Sarajevu imala nesvakidašnji susret s rodbinom koju do tada nije poznavala. Iako ima dvije polusestre s očeve strane s kojima nije u vezi, oduvijek je željela povezati se s njima. Osim toga, susrela se s braćom i sestrama svoje tete u nečemu što je izgledalo kao filmski trenutak. “Kada je izašao moj prvi roman, težila sam da promocija u Sarajevu bude izuzetna, jer je taj grad za mene značajan. Događaj je okupio mnogo posjetitelja, uključujući i one koji su doputovali iz Bratunca i Srebrenice”, ispričala je Aleksandra.
Rastanak s ocem bio je teško iskustvo za Aleksandru. Godine 2011. njezin je otac preminuo, a njezin posljednji pokušaj da se poveže s njim ostao je bez odgovora. Nekoliko godina prije njegove smrti pokušala je doći do njega, no taj se razgovor pretvorio u jedan od najtežih trenutaka njezina života. Nakon što je otkrila njegovu tešku bolest, odlučila mu je napisati pismo. Ubrzo joj je postalo jasno da on radije izbjegava komunikaciju jer ima svoje razloge za takav izbor. Kako je vrijeme prolazilo, odgovori su ostali nedostižni. To je označilo kraj njezine duboke čežnje za bliskom vezom s ocem.
“Moj roman “Zapričavanje” počinje pismom ocu”, objašnjava Aleksandra. “Otkrio sam da je teško bolestan i da mu je preostalo ograničeno vrijeme.” I dalje sam gajio nadu da ćemo se na kraju spojiti i razgovarati, što me navelo da mu napišem pismo, vjerujući da će nas neka kozmička sila spojiti. Nažalost, do tog sastanka nikada nije došlo. Aleksandra je do sada objavila pet knjiga, od kojih su tri romana, jedna knjiga za djecu i zbirka poezije. Trenutno je angažiran na pisanju enciklopedije koja se usredotočuje na srednjovjekovne srpske vladare, ističući svoju posvećenost temama povijesti i kulture.
