Za danas smo vam spremili jednu jako zanimljivu temu, a koja je jako poučna. Naime, govorićemo o nekim običajima u Pravoslavnom kalendaru, a za kojeg možda niste niti znali. Naime, pitanje je, koliko zapravo treba nositi crninu nakon smrti blikse osobe?
Kako bi izrazili svoju tugu za preminulima, članovi obitelji počinju oblačiti crnu odjeću. Tradicionalno, žene bi nosile crni šal, dok bi se muškarci odlučili za crnu košulju ili cvjetni uzorak. Ova odjeća za žalost nosi se godinu dana, a za to vrijeme rodbina se suzdržava od sudjelovanja u slavljima, plesu ili pjevanju. Danas je dopušteno nositi crninu do 40 dana, a po želji i nekoliko mjeseci ili godina. Važno je napomenuti da, bez obzira na to kada je član obitelji preminuo, krsna slava se i dalje mora slaviti kao i uvijek.
Često se sugerira da je štovanje slave još važnije u ovakvim situacijama, jer naše molitve za slavu služe i kao molitve za mir naših pokojnih voljenih. Godinu dana nakon smrti pokojnika u kućanstvu treba izbjegavati slavlja poput vjenčanja, zabava i plesova. Preporučljivo je potražiti smjernice od svećenika u vezi s pogrebnim običajima, budući da se prakse razlikuju od regije do regije, što otežava određivanje prikladnosti bilo kojeg specifičnog običaja.
U kršćanskoj doktrini smrt se smatra “kaznom za grijeh”, posebno posljedicom Adamova prijestupa protiv Boga. U početku je Božji plan namjeravao da prijelaz čovječanstva sa zemaljskog postojanja na vječni život bude besprijekoran doživljaj, sličan leptiru koji izlazi iz svoje čahure i leti u nebo. Jeste li naišli na ove tradicionalne prakse povezane sa smrću voljene osobe? U Srbiji je svaka sahrana obilježena nizom običaja.
Ova varijacija je zbog različitih navika i rituala koje svaka regija posjeduje. Povijesno gledano, pojedinci su obično umirali u vlastitom prebivalištu. Posljedično, kulturna vjerovanja koja okružuju pogrebe bila su usko povezana sa smrću voljene osobe. U nekim kulturama se zahtijeva da svi članovi obitelji ostanu budni kada netko umre. Budući da se na smrt gleda kao na stanje spavanja, postoji zabrinutost da bi preminuli mogao “susresti” bilo koga tko je zadrijemao, što bi također moglo dovesti do smrti te osobe. Kada pojedinac umre s otvorenim očima, kaže se da će prva osoba koja svjedoči tom događaju ubrzo nakon toga umrijeti.
Osim toga, ako se otkrije da pokojnik u trenutku smrti ima šibice u džepu, vjeruje se da će neizbježno postati vampir. Iz te predodžbe proizašlo je još jedno vjerovanje: da će se pokojnikovo tijelo probosti iglom spriječiti da se vrati kao vampir. Odmah nakon što osoba umre, svako ogledalo u domu se prekriva kako bi se spriječilo da duh pokojnika uđe u ogledalo i ostane među živima. Da bi se to olakšalo, u valjevskom kraju otvaraju se prozori i vrata, a sav namještaj, uključujući i posuđe, okreće naopako. Voda u kojoj se pokojnik kupa je nečista. Doista, posjeduje sposobnost da naudi svakome ispred čijeg doma teče.
Tijelo pokojnika predstavlja prijetnju i životinjama i biljkama, zbog čega pogrebne povorke trebaju izbjegavati prolaz kroz polja, livade ili područja gdje se nalazi stoka. Suprotno tome, postoji vjerovanje da je bolest demonske prirode. U tom kontekstu neki pojedinci iznose svoju bolesnu djecu pred procesiju, nadajući se da će se bolest prenijeti na pokojnike. U nekim ruralnim krajevima naše zemlje postoji vjerovanje da rođaci rođeni u istom mjesecu dijele zajedničku sudbinu, što znači da nakon smrti jednog ubrzo slijedi smrt drugog.
Kako bi spriječili da se to dogodi, obitelji se uključuju u praksu “otkupljivanja” pokojnika tijekom organiziranja pogreba. Kod Zaječara, na primjer, rodbina i prijatelji bacaju šake zemlje na groblje. Smatra se da ova tradicija donosi sreću, osiguravajući da pogođeni “neće biti sljedeći”. U različitim krajevima strelica je usmjerena na sprovod. Pojedinac koji uspješno pogodi metu dobiva stvari pokojnika. Vjeruje se da se povratak s groblja istim putem ne preporučuje. Smatra se da ova praksa pomaže duši pokojnika pronaći put natrag kući.
Uobičajena praksa uključuje stvaranje lutke koja podsjeća na pokojnika. Svaki dan žene iz uže obitelji zadužene su za pranje i odijevanje lutke. Ova tradicija se drži dvije i pol godine ako je umrli muškarac, dok traje dvije godine ako je umrla žena. Nakon tog vremenskog okvira, lutka se stavlja u grob. Osim toga, postoje tradicije i vjerovanja vezana uz zadušnice koje slijede nakon sprovoda, osobito izražena u vlaškoj regiji. Od prisutnih za stolom se traži da ostanu sjediti sve dok najstarija osoba ne završi svoj obrok, jer se smatra da ova praksa štiti mlađe sudionike od prerane smrti.
