– Pričati vic o drugu Titu u doba komunizma, bila je jako rizična stvar. Naime, smjelo se to raditi u krugu porodice, a ako ispričate neslani vic negdje u javnosti, mogli biste imati jako puno problema….

Goli otok, zloglasan kao zatvor za političke zatočenike u vrijeme SFRJ, o kojem se često govori, no ostaje obavijen velom tajne. Brojni pojedinci našli su se na ovom “napuštenom otoku” iz trivijalnih razloga, uključujući šalu, pjevanje pjesme ili se jednostavno našli na krivom mjestu u nesretnom trenutku. Istaknuti primjer je priča o mladoj novinarki Ženi Lebl koja je zbog pjesme “Druže Tito ljučice bijele” snosila teške posljedice. Sa samo 22 godine našla se dvije i pol godine na Golom otoku zbog prepričavanja vica o Josipu Brozu Titu.

U tom je razdoblju Ženi, Židovka rođena u Beogradu, bila relativno nepoznata javnosti. Zbog stroge informativne kontrole i tadašnjeg režima, o njezinim iskustvima na Golom otoku bilo je malo podataka. Tek 2013. godine list “Politika” objavio je jedan od rijetkih članaka o njoj. U ovom prilogu ispričano je kako je, radeći u redakciji “Politike”, jednog jutra ispričala vic koji joj je ispričao kolega. U šali se na duhovit način spominjala pobjeda Jugoslavije na međunarodnom cvjećarskom natjecanju za uzgoj ljubičice od 100 kilograma, aludirajući na pjesmu Druže Tito, ljubice bijele, voli te sva mladost.

Nakon što je prepričala vic, suočila se s dvojicom agenata UDBA-e koji su je optužili da je istupila protiv Tita i da nije prijavila narodnog neprijatelja. Put ju je vodio od UDB-inog zatvora Glavnjača do logora Ramski rit, pa do Zabele, Grgura i na kraju do Golog otoka. Tijekom svog vremena provedenog u ovih pet zatvora, od travnja 1949. do listopada 1951., suočavala se s pritiskom da promijeni svoja uvjerenja i prizna svoju krivnju. Ovu situaciju prenijelo je i Udruženje novinara.

Nakon konačnog puštanja na slobodu, njezin brat Saša primijetio je da nalikuje na nekoga tko se upravo vratio iz Auschwitza. U Beogradu je bilo malo empatije prema povratnicima s Golog otoka, osim uskog kruga članova obitelji. Njezina jedina opcija bila je preseliti se u Izrael, što je uspjela unatoč brojnim izazovima. U Haifu je stigla nakon putovanja Italijom. U proljeće 1986. Eva Nahir Panić u Jeruzalemu je susrela književnika Danila Kiša. Tijekom razgovora ispričala je svoja iskustva kao bivša zatvorenica na Golom otoku, što je otkriće duboko pogodilo Kiša, koji je prvi put otkrio da je tamo bila zatočena i Ženi.

Ne znajući za postojanje ženskog logora i na Golom otoku i na Svetom Grguru, Kiš se osjećao ponukanim osigurati da se ta povijest zabilježi kroz filmsko svjedočanstvo. Tako je nastala serija “Goli život” redatelja Aleksandra Mandića koja se emitirala od 12. do 15. veljače 1990. godine i koja otkriva brojne dosad nepoznate detalje o Golom otoku. Ženu je Kiš nagovarao da svoja iskustva dokumentira u knjizi, no on je preminuo prije nego što je mogao svjedočiti izlasku serije ili publikacije. Knjiga “Ljubičica bela” postala je bestseler u Izraelu, a potom je objavljena u Srbiji 1990.

Na njenim stranicama Žena je prepričala svoja mučna iskustva iz logora, otkrivajući aspekte Golog otoka koji su mnogima ostali nepoznati. Citat iz njezine knjige kaže: “Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bili smo okruženi morem, i žedni do ludila.” Ova izjava odražava tjeskobu, muku i poniženje koje je proživjela Ženi Lebl. Rođena 1927. u Aleksincu, s obitelji se 1933. preselila u Beograd. Cijeli život posvetila je istraživanju, čime je u konačnici svjedočila o jednom mračnom poglavlju jugoslavenske povijesti.