Sljedeća jako zužna priča, dolazi nam iz Bosne i Hercegovine, konkretno iz Banja Luke. Tam oje zabilježena tragičan događaj, o kojem je brujala skoro cijela zemlja. Slijedi i tekst na ovu temu…..
Jasmina iz Banja Luke je jedva bila punoljetna kada je bila s majčinim mužem: sve me je sustiglo i jako mi je žao. Sa samo 18 godina napustila je rodni Berane i preselila se u Majdanpek za svog voljenog Slobodana. Rekao je da su odnosi s obje strane obitelji u početku bili napeti jer su Slobodan i Elvira imali različita uvjerenja. Postali su roditelji dva sina, ali dok je ona bila trudna s njihovim trećim djetetom, Slobodan je iznenada umro. Elvira i danas dijeli terete i ljepotu njihovih života.
Njihova priča počinje istinskom bajkom. Bila je to ljubav na prvi pogled i činilo se kao prava sudbina. Godine 1994., s 18 godina, Elvira Jovanović se na nagovor prijatelja prijavila na natjecanje za Miss plaže u svom rodnom gradu. Nakon pobjede otišla je na proslavu u Bar, a na plaži je srela Slobodana – muškarca zelenih očiju poput smaragda, koji je odmah osvojio njeno srce. Njegov pogled izazvao je snažne osjećaje u njoj i odmah je znala da je on “taj”. Prva pomisao mi je bila: ovo će biti moje, u to sam bila 100 posto sigurna – prisjetila se Elvira.
Sutradan su se ponovno sreli na plaži. Kad je ušla u vodu, začula je korake iza sebe. Okrenula se i izbliza susrela te iste zelene oči. Pitao ju je kako se zove i odakle je, a kada mu je odgovorila, rekao joj je da je jako lijepa djevojka. Elvira, fascinirana njegovim izgledom, pitala ga je isto i saznala da se zove Slobodan, iz Majdanpeka. Tražio je njen broj telefona i želio je da ostanu u kontaktu – ispričala je Elvira prisjećajući se tih najljepših trenutaka.
Ali ona dolazi iz tradicionalne muslimanske obitelji pa ne ide sve glatko. Kada je Slobodan prvi put nazvao fiksni telefon, njen otac Ševko se javio na poziv, ali Elviri nije dao da se javi na telefon. Međutim, Slobodan je bio odlučan i vrijedan. Sljedeći put kad je nazvao, njezin otac nije bio kod kuće pa su konačno mogli razgovarati. “Privukla me njegova odlučnost i upornost. Pet dana kasnije pojavio se kod mene u Beirneu. Iako sam imala samo 18 godina, sve sam više shvaćala koliko želim da on bude ta osoba”, prisjetila se moja Slobodanka Elvira. .
- Budući da je Slobodanova ljubav i naklonost prema Elviri bila očigledna, ona je 29. kolovoza 1994. ostavila sve što je do tada znala i krenula za njim. Svim srcem slijedi čovjeka kojeg voli, čovjeka kojeg vidi kao svoju sudbinu. Tri godine nakon zajedničkog života, Elvira i Slobodan postali su roditelji sina Denisa, dječaka koji je ispunio njihov san i bio temelj njihove ljubavi. Prema njihovom mišljenju, želje su im se ispunile te žive divan i sretan život. Dvije godine kasnije obitelji se pridružio Denisov brat Veselin, a Slobodan je ubrzo izrazio želju za još jednim djetetom, ovoga puta djevojčicom.
“Željela sam mu ostvariti želju, a i sama sam maštala da u našoj obitelji imamo princezu. Nekoliko mjeseci kasnije ponovno sam ostala trudna. Slobodan je bio presretan! 6. srpnja 2007. potvrđeno je da sam trudna, ali položaj fetusa nije nam dopuštao da odredimo spol – tužno se prisjetila Elvira, “jer su se ti sretni trenuci ubrzo pretvorili u najgoru tragediju njezina života”. Bio je to običan dan 9. srpnja 2007. godine kada je Slobodan, profesor, nogometni sudac, humanitarac i predsjednik Skupštine grada Majdanpeka, došao kući s posla kako bi se pripremio za trening.
Živio je zdravo i aktivno i nažalost ta će mu noć biti posljednja posjeta. – Došao je oko šest i trideset popodne. Ručali smo zajedno, a zatim otišli u krevet da se odmorimo. Jednom, kad je stavio ruku na moj trbuh, osjetio je kako se beba miče, sretno me zagrlio i rekao: “Ducky, naša beba se miče.” Zatim ju je sretno obukao u sportsku opremu i počeo trčati na svoj uobičajeni način , mahnuo mu je Veselin, on je oklijevao krenuti za njim, ali je odlučio ostati ispred zgrade s prijateljima. Elvira je spremala večeru, nasmijana i čekajući da joj se suprug vrati, kada je zazvonio telefon.
Njegov kolega se javio na telefon i prenio poruku koju Elvira nikada neće zaboraviti: “Slobodan se povrijedio na treningu”. Elvira je u panici istrčala na ulicu, zaustavila prvi automobil i zamolila vozača da je odveze do stadiona. Kad su stigli, vidjela je policijski auto i vozilo hitne pomoći. – Gotovo bosa i s trudničkim trbuščićem prišla sam skupini ljudi. Čula sam ženski glas kako upozorava druge: čuvajte je, u drugom je stanju. ” Tada sam ugledao Slobodana kako nepomično leži na travi, okružen doktorima, nemiran, prišao sam i očajnički upitao doktora:
„Doktor je samo tiho potvrdio, rekavši da je Srce mi je slomljeno – to su riječi koje još uvek govorim čuj danas”, sa suzama u očima prisjetila se Elvira dok se svijet oko nje rušio, samo je Elvira nosila ono što je osjećala. Iznenadni gubitak pogodio ju je poput oluje i postavilo se samo jedno pitanje – kako će sinovima objasniti da otac više nije s njima. “Pribrala sam se, skupila preostalu snagu i ušla u kuću. Htjela sam ih odmah zagrliti, utješiti i istovremeno im biti podrška. Čim sam ih dodirnula, shvatile su da se dogodilo nešto strašno, a bilo je samo deset Najstariji sin, koji je imao 6 godina, prvi je upitao: “Što je bilo sa mnom i tatom?”, jedva se suzdržao. Sa suzama koje su mi tekle niz lice rekla sam im da mi je tata preminuo. “
Ono što se zatim dogodilo zauvijek će mi ostati urezano u sjećanje – vrisak očaja. “Nezaustavljive suze i tuga za dvojicom dječaka koje sam morala njegovati i bodriti jer su to bile jedine lijepe uspomene na mog Slobodana.” Ne samo da je uspješno preživjela trudnoću, već je i zaštitila oboje. Moj sin je to prošao teški mjeseci. Napokon je 13. studenoga rodila djevojčicu. Bila je to mješavina emocija – sreće zbog novog života, beskrajne tuge zbog gubitka voljene osobe i sveprisutnih sjećanja.
