– Svaka žena još od malih nogu kao djevojčica, sanja da se jednoga dana uda i da postane majka. Jednostavno, nema boljeg osjećaja za jednu ženu, ali isto tako imamo i onih koje se nikada nisu ostvarile kao majke. Danas donosimo jednu ispovijest na ovu temu…..
Pitanje zašto nikada nisam imala djece prati me cijeli život. Kad smo se suprug i ja prvi put našli, donijeli smo odluku da nećemo imati djecu. Nismo zatvoreni prema ideji da se jednog dana predomislimo ako nam se prohtije, ali suštinski nezainteresirani. Već smo imali sjajan život. Bili smo profesori, predani svom poslu i vjerovali smo u smisao svoje karijere. Naša uloga u odgoju mlađih generacija bila je važna iako nismo bili roditelji. Uostalom, svakodnevno oblikujemo umove djece, uglavnom mnogo više i bolje nego što su to činili njihovi roditelji. I još smo plaćali veće poreze kao ‘neroditelji’ da ‘vratimo dug društvu’. Naš dogovor nije bio među širom obitelji i poznanicima. Čak bi se i potpuni stranci usudili iznijeti svoje mišljenje o našem izboru.
Ponekad nam govori da smo sebični, ponekad sa strahopoštovanjem, a što je najgore sa sažaljenjem. Moj muž je umro mlad, prije vremena, a ja nisam prestala živjeti. Imali smo vraški sretan brak, voljeli smo se i razumjeli. Zadnje što bi želio je da zauvijek budem nesretna. Ljudi kažu da sam sada sam. Ali nikad se nisam osjećala usamljeno. I nisam nesretna. Nisam čak ni požalio našu odluku. Ljudi ne vole sebe, pa nemaju ljubavi ni za druge. Mnogi pojedinci misle da ih to što imaju djecu čini sretnijima; međutim, mnogi su nezadovoljni kako su im djeca rasla i razvijala se, kako se odnose prema roditeljima i kako su ispunila njihova očekivanja.
Vidim to među svojim nesretnim suvremenicima. Takve žene svoja očekivanja obično prebacuju na svoje kćeri i opet na kraju budu nezadovoljne. Pate kad su sami, kad više nikome ne trebaju, kad su zaboravljeni. Ne mogu pronaći sreću u sebi i moraju se osjećati potrebnima ili svoju svrhu pronalaze u ulozi žrtve. Drugo, često ne mogu ni dati svijetu pa svoju navodnu žrtvu postavljaju kao krajnji pijedestal svrhe razmnožavanja i životnog ciklusa. Učinimo ih svecima za života, pa da i to skinemo s dnevnog reda. Ja nisam takav.
Vjerujem da su ljudi koji ne mogu pronaći sreću u sebi najgori kritičari jer u meni vide sve šanse koje su imali, a nikad nisu iskoristili, ne zato što to nisu željeli, već zato što nisu imali petlje prkositi očekivanjima patrijarhalnog društva i odabrali ono što su mislili da je ispravno umjesto onoga što im je rečeno da je lako. Drugi su ljubomorni jer sam uspio vidjeti svijet, živjeti svoj život po svojim uvjetima i imati partnera koji me volio do smrti. Namjerno kažem “partner” umjesto “muž”. Neke žene imaju muža, ali ja sam život dijelila s partnerom. Bila sam sretna djevojka. Imali smo dovoljno novca; proživljavali smo svoje dane jedni s drugima uglavnom u krilu luksuza.
Bili smo predani jedno drugome; nešto što većina ljudi nikada neće doživjeti. Ljubomora je ružna osobina. Ti zavidni ljudi jako su ljuti na nas žene koje smo se odlučile ne razmnožavati. Često mi, s prikrivenom radošću, govore da me neće imati tko čuvati kad budem stara i bolesna. U ovu skupinu spadaju mlade majke s više djece i njihovi muževi s niskim primanjima te stariji muškarci konzervativnog mišljenja. Vjerujem da je to najsebičniji razlog za imati djecu. Imam dovoljno novca da si priuštim starački dom ako zatreba i nikad, baš nikad ne bih to učinio— uništio dječje živote tako što bih ih vezao za svoj krevet. Posebno mi je smiješno kada ljudi govore da ne ostavljam ništa iza sebe i da se moji geni neće prenijeti na sljedeću generaciju.
Još je smješnije kada takve riječi dolaze od onih čiji se genetski materijal vrednuje nepismenim i glupim komentiranjem na društvenim mrežama. Zašto vam je njihov genetski materijal toliko bitan i kakva bi šteta bila da se ne prenese? Je li repliciranje sebe jedini i glupi način razmnožavanja, vođen sebičnim razlozima? I onda kažu da su ljudi bez djece sebični! Zašto ljudi misle da su žene koje ne rađaju bezvrijedne? Nije li to prvi zakon prirode? Ne bi li prosječna Maltežanka trebala biti daleko vrednija od bilo koje druge žene jer je podnijela više?
Ova biološka aktivnost ne zahtijeva nikakve školske ili posebne sposobnosti ili inteligenciju. Svi znamo kako se to radi. I doista, svijet bi bio puno bolji kad bi se ljudi manje razmnožavali – pogotovo oni koji vrijeđaju sve na svijetu na svoj način, agresivni su i mrze sve druge ljude koji žive drugačije od njih. Što takvi ljudi, a što njihovi potomci mogu dati ovom svijetu? Promatrao sam tu uništenu djecu cijeli radni vijek u školi. Od ukupne mase njih, rijetki su se uspjeli potpuno otrgnuti od primitivnog obrazovanja i biti sretni. Po čemu je neka žena koja slučajno zatrudni od muža koji visi u kladionici bolja od mene? Ja, učiteljica koja je odgojila generacije djece i učinila ih boljim ljudima? Tko je odgovorniji? usamljen?
Mi? jok Iako ponekad bezgranično uživam u vlastitom društvu i beskrajnoj neproduktivnoj dokolici. To je kao hrana za kreativnost. Ali danas se idem popeti na Sljeme s tri prijatelja. Ručat ćemo tamo gore, uživati u šumskom hladu, a zatim slobodnu večer završiti malim privatnim koncertom pod zvijezdama. Sutra krećem u Sloveniju sa svojim vjernim psom Klarom, gdje ću provesti nekoliko dana sa svojom prijateljicom i njenom kćeri. Razgovarat ćemo o knjigama, filmovima, izložbama i muškarcima. Da, udovica sam, ali nisam odustala od muškaraca.
I da, ja sam jedna od onih ‘strašnih’ žena koje vole zezati primitivce pa namjerno pred njima kažem Klari: “Dođi mami, Klara. Budi dobra cura!” Ne biste vjerovali koliko su ljudi ograničeni svojim skromnim iskustvima da, čuvši ženu koja nije rodila, bez razmišljanja i s puno mržnje uzvikne kako je ona životinjska zamjena za dijete. Osim toga, kad se vratim, na stoliću za kavu čekat će me nekoliko knjiga koje moram pročitati, a ostatak ljetnih praznika bavit ću se vrtlarstvom.
I ako mi malo nedostaje oblikovanja mladih umova, povremeno dam upute samo kad mi se prohtije. Možda bih pokušao biti gost kolumnist. Ili bloger. Ostalo mi je toliko izbora. Pa, jednostavno nisam napravio taj jedini izbor zbog kojeg su me nesretni ljudi mrzili. Nisam odabrala imati dijete. I zapravo me mrze zbog svih ostalih opcija koje imam. Ili možda mrze sami sebe? Hmm? žaliti ih? Što misliš?
