– Slučaj nestale Danke Ilić od prije mjesec dana samo je jedan u nizu, kada su u pitanju nestala djeca u regiji. Ovo je jako veliki problem, iza čega po svemu sudeći stoji nešto više. Njen slučaj je medijski itekako poopraćen, a mnogi drugi slučajevi se skoro nikako ne spominju u medijima.
Njegov temperament karakterizirala je vesela narav. Kao što je već rečeno, nesretna sestra ga opisuje s izrazitim kikicama na vrhu glave i dužom kosom. Prije dva desetljeća u Bugojnu, u Bosni i Hercegovini, malo dijete po imenu Enes nestalo je pod zbunjujućim okolnostima u dobi od šest godina. Unatoč iscrpljujućim naporima da ga se pronađe, do danas mu se gubi svaki trag. U pokušaju da prikupi eventualne tragove, njegova sestra se oglasila na društvenim mrežama i zamolila za informacije, navodeći korisnike na ovim platformama da povuku paralele s tragičnom pričom Danke Ilić (2) iz Bora.
- Početak moje životne priče počinje rođenjem Enesa Ribića 13. veljače 1997. godine u Bugojnu. Naše prebivalište se nalazilo u naselju Novo Naselje, tačnije u ulici Poljice, broj 4. U našem domaćinstvu smo živjeli sa roditeljima, moj stariji brat Enes (nadimak Enci) i ja. 1. travnja oko 11.30 sati, dok je mama kod kuće spremala ručak, uputila me da pozovem brata da nam se pridruži. Izašla sam van i naišla na skupinu djece. Zanimajući se gdje je Enes, raspitao sam se, a jedan od prijatelja me je obavijestio da je otišao u obilazak. U tom trenutku je počela naša noćna mora.
Krenuo sam u potragu za njim, ali ga nigdje nije bilo. Krenuvši u drugu ulicu, stigao sam u blizinu Vesočnice, plitke rijeke. U djetinjstvu smo kraj ograđenog izvora izgradili malo kupalište. Da je Enes upao u rijeku, ne bi uspio preskočiti ograđeni dio. Ovu podužu priču na društvenim mrežama pokrenula je Enesova sestra Alijana, prenosi Kurir. Jedino što je ostalo je bicikl, prema njezinim riječima. Spomenula je da je u blizini pronašla bicikl koji je bio uredno postavljen, što je bilo neobično za Enesa, jer bi ga obično bez brige odbacio kad god bi stao. U plavom puloveru, crnoj trenirci i, ako se dobro sjećam, crnim cipelama, pojavio se. Uz obalu naletim na bicikl koji kao da je zaronio u rijeku. Otac prilazi sa suprotne strane, očekivano.
Zeničkim roniocima, koji su neumorno ronili tri dana uzastopno, to je pošlo za rukom zahvaljujući izdašnoj novčanoj pomoći moje tetke. Njihova misija bila je pronaći ga, bio on živ ili mrtav. Naime, imao je malog pratioca, psa po imenu Deri, koji ga je pratio tog kobnog dana. Dok se Deri vraćao, nije nas doveo do željenog odredišta, već nas je doveo do hrpe smeća, gdje je zastao da istraži prije nego što se vratio kući. Prema njegovom iskazu, ronioci su došli do uznemirujućeg otkrića uginule ovce u bunaru, ali gdje se dijete nalazi nije poznato.
Mom ocu je prišao ronilac koji je uzviknuo: “Čini se da je ova rijeka beznačajna. Sumnjamo da on nije u vodi.” Dok je još bio u suzama, moj otac je nagovarao: “Molim te, zaroni, upao je.” Nadležni su stigli, ali od njega ni traga. Tražili su neumorno, i danju i noću, ali ništa nije otkriveno – prisjeća se ona. Enes se živo sjeća džempera koji je imao, napominjući da je bio nešto širi, te nagađa da bi ga, da je pao, vjerojatno zapeo za granu. Početak noćne more događa se upravo u tom trenutku. Roditelji su potražili utjehu u vještinama vidovnjaka, a svaki je sa sigurnošću tvrdio da im je dijete još uvijek živo. Važno je napomenuti da ništa od ovoga ne bi bilo izvedivo bez financijske potpore moje tete. Njezina nepokolebljiva odlučnost bila je očita kada je izjavila:
“Nemojte tražiti novčanu pomoć, nego nastavite s potragom.” Od tog kobnog dana, 1. travnja 2003., svi su tragovi nestali u zrak. Jedna vidovnjakinja, podrijetlom s Korčule, inzistirala je: “Dijete nije potopljeno u vodu; umjesto toga, ono je oteto. Enesova sestra i danas gaji nadu, navodeći da, iako nema nikakvih informacija, čvrsto vjeruje da je on još živ. Siguran sam da je živ, a ako netko ovo čita neka se prisjeti izrazitog ožiljka na nozi, od nesretnog susreta sa sjekirom.
Bio je to mali ožiljak, ali se protezao duž njegove kose. Posjedovao je nestalan, ali vedar temperament. Kao što je ranije rečeno, imao je kikicu na vrhu glave, a kosa mu je bila duža nego inače. Alijana je zaključila ovu dirljivu pripovijest na temu ljudske sudbine, vječne ljubavi i nepokolebljive nade. Brojni pojedinci koji koriste platforme društvenih medija podijelili su svoje simpatije i izrazili optimizam za ponovni susret 27-godišnjeg mladića sa svojom obitelji. Ipak, bilo je pojedinaca koji su povlačili paralele između ovog konkretnog slučaja i situacije oko mlade djevojke Danke Ilić. Dana 26. ožujka ove godine u Banjskom Polju dogodio se tragičan incident. što je rezultiralo preranom smrću mlade djevojke Danke Ilić (2).
- Osobe osumnjičene za počinjenje ovog gnusnog zločina, Srđan Janković (50) i Dejan Dragijević (50), nakon izmještanja tijela s deponije ne žele otkriti gdje se nalazi. Ovaj zločin bez presedana ostavio je trajan trag u kolektivnom sjećanju Srbije. Nakon što sam sve ovo pročitao, moja je hipoteza da je možda bio nasilno skinut sa svog bicikla i otet u kombiju radi vađenja organa. Inače, moguće je da ga je udario i usmrtio automobil, a u panici da neće preživjeti, krivac je njegovo tijelo smjestio u vozilo i odložio na drugo mjesto.
Ove riječi duboko odjekuju u meni. Osjećam se kao da čitam o vlastitom djetetu koje je nestalo 1982. godine. Mogu se samo nadati da su još živi i napreduju, rekla je žena. Nesretna sestra pripovijeda da je imao živahan i nestalan temperament. Ukrašen pletenicom na vrhu glave, kosa mu je, kao što je prethodno rečeno, bila prilično duga.
