– U današnje vrijema jako mali procenat pravoslavaca je uopće upućen u svoju vjeru. Jednostavno, tek kada nekome zagusti, onda potraži pomoć od boga,a mi danas govorimo o nekim grijesima, koji su po Bibliji i više nego neoprostivi….
Taj se grijeh u Bibliji govori kao o “neoprostivom” grijehu, potvrđenom i u Isusovim riječima. Za one koji vjeruju u ovu istinu, to može izazvati vrlo dubok strah od vječnog pakla i također izazvati introspekciju – što ako se ovo dogodilo meni. Duh Sveti je treća osoba Svetog Trojstva i predstavlja, na zemlji, Božansku prisutnost kao što su Otac i Sin. O njemu se govori kao o Tješitelju. U ime Krista nakon njegova uzašašća Treba naglasiti da je Božju istinu moguće razumjeti i prihvatiti samo djelovanjem koje je nadahnuto Duhom Svetim. Zahvaljujući Njemu, vjernici postaju dio onoga što se naziva Tijelo Kristovo, tj. Crkva.
Stoga se hulom na Duha Svetoga osuđuje nesposobnost za zajednicu s Bogom, ali i poricanje temelja na kojima počiva kršćanska vjera. No, sveti oci kršćanske Crkve navode još neke kategorije teških grijeha. Prema njihovim učenjima, osobe koje ustraju u tome na kraju neće duhovno napredovati. Grijesi su: Aktivno suprotstavljanje istini: Pravi primjer takvih grešnika, kako potvrđuje Biblija, jesu farizeji i pismoznanci koji su se dugo opirali Kristu. Na kraju, međutim, ne samo da su odbili povjerovati u Isusovo božansko podrijetlo i nazvali ga đavlom, nego su ga i pristali razapeti.
Samoubojstvo: Očaj koji vodi do samoubojstva je znak nepokajanja jer je Božja milost beskonačna ili nijedan grijeh ne može biti jači od toga. Sotona je bio tvrdoglav i ponosan pa se nije želio suočiti s bogom što bi se moglo smatrati njegovim prvobitnim samoubojstvom. Primjer Juda, koji je počinio samoubojstvo nakon što je izdao Krista, imao je primjer nedostatka pokajanja i očaja. Pretpostavka o Božjoj milosti: Ovaj grijeh je očit u životu koji nije predan pokajanju, s lažnim uvjerenjem da smo pod jamstvom Božje milosti i da će to biti protuotrov za sve vrste grijeha. To je poricanje pravednog Božjeg suda i odluka da ne odustanu od svog zlog puta, temeljena na pogrešnom očekivanju da će sve progutati Božja ljubav.
Ova doktrina naglašava duboko duhovno promišljanje i preobrazbu stavova koje nosimo u životu. Vjernici trebaju cijeniti težinu grijeha i posvetiti se pronalaženju objavljene riječi, kao i Božjeg blagoslova. Duhovna trulež može se zaustaviti samo iskrenim kajanjem i korištenjem Božje otkupiteljske milosti. To je naporno putovanje koje zahtijeva predanost, ali ono obećava, jer se može obnoviti duh.
Danas, u svijetu u kojem tehnologija napreduje brzinom munje, gdje su informacije dostupne trenutno i gdje život često juri vrtoglavom brzinom, nalazimo se pred sve većim izazovom da stvorimo (ili pronađemo) te trenutke mira i spokoja. okruženi svakodnevnim gužvama i sve većim brigama, važno je – čak i vitalno – da naučimo kako usporiti i ponovno otkriti što znači i kakav je osjećaj biti istinski povezan sa sobom kao i sa svijetom oko nas na dubljoj razini i na smisleniji način. Neki od pritisaka koje mnogi mogu osjetiti jest uvijek biti dostupan, trčati od produktivnosti do prekomjernosti preko društvenih mreža i stalno biti povezan. No često zaboravljamo da je ključno vrijeme koje provodimo sami sa sobom, u tišini svog uma, u susretu s prirodom ili u miru meditacije. Meditacija je jedan od načina da pronađete taj mir.
Tiho nas vodi u centar gdje više nema buke već samo težine misli i zatrpanog uma od kojeg se možemo rasteretiti i dopustiti umu da se odmori. To nije aktivnost pražnjenja, već svijest o mislima kako dolaze bez percepcije ili identifikacije. U prakticiranju meditacije, redovitost pomaže u postizanju poboljšane koncentracije osim unutarnjeg mira i emocionalne ravnoteže. Ne samo meditacija, nego provodimo vrijeme u prirodi. Snaga prirode je da smiri i uravnoteži. Šetnja šumom, sjedenje uz rijeku ili samo gledanje zalaska sunca djeluje vrlo smirujuće na um i dušu.
Priroda nas podsjeća na našu povezanost sa svijetom oko nas te nas potiče da budemo prisutni u sadašnjem trenutku. U svijetu koji se stalno mijenja i izaziva nas stanje-djelovanje nevažno je naučiti kako usporiti pronalaženje mira u sebi. Kroz meditaciju kontakt s prirodom i provođenje vremena na hobije koji ispunjavaju neka mogu stvoriti malo prostora za unutarnji mir i sreću. Ovo je put do života koji je uravnotežen, ispunjen, autentičan.
