– Vjerujemo da ste do sada jako puno puta čuli priču, kako se na porođaju kradu bebe. To je postao i više nego isplativ biznis, a iza njega stoji razgranata mreža jako uigranih ljudi koji znaju šta rade u svakom mogućem trenutku….
Zadivljujuća priča Ramize Vuković iz Tuzle nadilazi i najkreativniju maštu vještih scenarista. Njezino izvanredno putovanje ostavlja ljude u čudu i nevjerici sve do danas. Nakon što su sklopili svetu vezu braka i uspostavili skromno prebivalište s njezinim supružnikom, imali su težnje za povećanjem svoje obitelji. No, sudbina im je spremila još veće iznenađenje. Na veliko zaprepaštenje svih okolo, Ramizin trbuh počeo se širiti alarmantnom brzinom, otkrivajući nevjerojatnu vijest da ona zapravo nosi ne jedan, već tri dragocjena zamotuljka radosti u svojoj utrobi, samo tri mjeseca trudnoće.
Ramiza svoju priču počinje pripovijedajući svoja iskustva iz trudnoće. U trećem mjesecu otišla je na bolovanje zbog velike veličine trbuha. Međutim, u sedmom mjesecu dobila je osip i morala je potražiti liječničku pomoć u bolnici. Tamo su posumnjali da joj je pukao vodenjak i odlučili je prebaciti u Gradinu. Na Gradini je doktorica dala injekciju i do sljedećeg jutra sve je prošlo i Ramiza nije imala daljnjih komplikacija. U tom trenutku prvo sjeme sumnje počinje puštati korijenje u njezinu umu.
Liječnik me pitao želim li ostati pod njihovom skrbi kako bih održala trudnoću. Nakon pregleda ustanovili su da nosim trojke. Odbio sam ponudu uz obrazloženje da je nepotrebna. U alternativnom prijedlogu predložili su da me helikopterom prevezu do sarajevske bolnice. Unatoč golemoj težini koju sam nosila i koja mi je smetala u kretanju po kući, odbila sam i pušteno mi je da se vratim kući, kako priča Bosanka. Unatoč tome što se osjeća tromo, živo se sjeća čišćenja stana, pa čak i pranja tepiha dan prije poroda.
Taj mi je dan ostao u živom sjećanju jer sam bila okupirana čišćenjem tepiha. Međutim, nisam ga mogao podići da se osuši. Bila je točno ponoć kad sam iznenada počela krvariti. Bolničari koji su stigli u kolima hitne pomoći naglasili su da je potrebno pažljivo pratiti moje stanje, iako sam bio zbunjen zašto. Po dolasku u rađaonu stavljena sam na prirodni plan poroda, unatoč preporuci liječnika za carski rez. Trećeg dana već sam bio u tjeskobnom stanju, zbog čega mi je anesteziolog hitno dao injekciju i savjetovao mi tjelesno vježbanje. Ramiza prepričava svoje iskustvo i kaže: Nakon što zadrijemam, moje sjećanje postaje prazna ploča. Kad sam se sljedećeg jutra probudio, našao sam se u svojim odajama. Čedo mi je prišao noseći hrpu dokumenata na koje je trebao moj potpis.
Dok je stajao na vratima, obavijestio me je da je dvoje djece preživjelo, dok je treće tragično preminulo. Zbog dugotrajnih učinaka anestezije, nedostajalo mi je energije dalje se raspitivati i tražiti pojašnjenja događaja koji su se zbili. Nakon toga, posjetio ih je nepoznati bračni par. Ušao je liječnik u pratnji nepoznatog muškarca i žene. Liječnik je zaobišao sve upite o mom stanju i nije pokušao procijeniti veličinu moje rane, prizor koji nijedna žena nikako nije mogla pojmiti. Žena je pružila ruku u uvodu, podijelivši svoje ime sa mnom.
Nježno mi je odmaknula kosu s čela, otkrivajući moje guste i voluminozne pramenove. U razgovoru s liječnikom uvjeravala ga je da je sve u redu, no odmah me obuzeo neobičan osjećaj. Njihov posjet nije trajao više od samo pet minuta, dok su se žurno gurali prema izlazu. Unatoč njihovim uvjeravanjima, nisam se mogao otresti osjećaja da nešto nije u redu. Ipak, Ramiza je zbog toga postala još skeptičnija. Tijekom mog desetodnevnog boravka u bolnici niti jedan liječnik nije uzeo vremena da se raspita o mom stanju. Međutim, postojala je supruga jednog liječnika, koja trenutno boravi u Njemačkoj, koja me tajno brinula nježno mi brišući čelo i pružajući mi prijeko potrebno olakšanje. U strahu da ne ugrozi svoje zaposlenje, odigrala je ključnu ulogu u očuvanju mog života.
Po izlasku iz rodilišta obaviještena je da njezinu djecu treba smjestiti u inkubator, tako da je ostala bez njih. Kad je čuo da su djeca navodno u inkubatoru, suprug ih je odlučio posjetiti. Međutim, nakon 10 dana, i on i njegova supruga odlučili su da je vrijeme da sami vide što se zapravo događa. Po dolasku primalja ga je obavijestila da neće moći vidjeti djecu jer su još uvijek u inkubatoru. Frustriran, razmišljao je da uključi policiju, ali ga je babica nagovarala da pričeka. Osjetivši njihov strah, otišla je na trenutak razgovarati s nekim prije nego što se vratila s dvije bebe za sobom.
Na njihovo olakšanje, bebe su bile potpuno zdrave i nije im bilo potrebno koristiti inkubator. Nepokolebljivo uvjerenje u njoj bilo je da je treća djevojka ostala živa, duboko ukorijenjena u njenom srcu. Potrudila sam se raspitati u svakoj zemlji koju sam posjetila je li se neka od majki koje su rodile trojke odrekla jednog od svojih djece. Kad sam malo smogao snage, žurno sam pribavio sve dokumente koji se odnose na povijest bolesti i liječenje treće djevojke.
Međutim, sve što sam dobio bila je smrtovnica, bez ikakvih informacija o specifičnostima njezina liječenja ili skrbi. U doista nevjerojatnom razvoju događaja, potrebno mu je nevjerojatnih 26 godina da otkrije istinu. Jednog dana javile su mi se kćeri koje su živjele u stanu mojih roditelja s viješću o iznenađenju. Pretpostavljajući da će to biti garderoba, budući da su mi često poklanjali predmete koje više ne žele ili im ne pristaju, bila sam zaintrigirana. Sandrina prijateljica stigla je s primjerkom novina “Svet”, a na stranicama je bila i fotografija.
Dok je Sanja, druga kći, listala slike, naišla je na jednu koja joj je zapela za oko – bila je to slika nje same. Zapanjujuće, nakon 26 godina, Dijana je nastupila u Folk Showu. Ramiza prepričava ovaj nevjerovatan događaj, govoreći: Jednog dana, žena je neočekivano stigla na moj prag. Bilo je to odmah nakon što sam se vratio s posla, a ona me odmah zamolila za čašu vode. Ljubazno sam je pozvao unutra, objasnivši joj da bi joj bilo prikladnije utažiti žeđ u kući nego se zadržavati vani.
- Kad je ušla, primijetio sam malu rupu na mjestu gdje je sjedila. Kasnije me majka obavijestila da je pripremila ukusnu pitu od krumpira i predložila mi da je ponudim ženi. U međuvremenu, moje dvije mlade kćeri sjedile su na kauču, što ju je navelo da se raspita jesu li one moja djeca. Odgovorila sam rekavši da sam rodila troje djece, ali nažalost nisam bila sigurna gdje je treće. Žena me dalje obavijestila da je bila u blizini Živinice i da ću dobiti fotografiju koja će sve pokrenuti. I doista, dogodilo se upravo to. Naglasila je snagu čovjeka na fotografiji i izrazila nesigurnost u moju sposobnost da uspijem. Ipak, zadržao sam vjeru u Boga.
Bosanski pojedinac prepričava ovu priču, priznajući da bi neki mogli sumnjati u njenu autentičnost, ali čvrsto tvrdeći da se svaki detalj odvija upravo onako kako su opisali. Suprotno tome, Ramizin suprug zadržao je nepokolebljivu nevjericu da će Diana preživjeti. Godine 1995. primili smo zapanjujuće otkriće da je naš treći potomak doista preživio. Na poziv Dijane koja me obavijestila o rođenju našeg djeteta i skoroj svadbi, moj suprug Aldi doživio je golem šok.
Uhvatio se za lijevu stranu u nevolji, ostavljajući ga bez riječi. Tražeći utjehu u kuhinji, pokušao je utažiti žeđ, ali se umjesto toga srušio. Odmah su na mjesto događaja pozvani hitna medicinska pomoć i policija, što je na kraju potvrdilo njegovu preranu smrt. Navala emocija izazvala je smrtonosni srčani udar. Dijanine dvije sestre i brat zauzimaju posebno mjesto u njezinu srcu i ona žudi da razviju bliskiju vezu.
Uz svu potrebnu dokumentaciju i DNK analizu koju posjedujem, mogu pouzdano tvrditi da sam osoba koja govori s integritetom i svrhom. Moja je nepokolebljiva predanost istjerivanju pravde ne samo unutar granica moje zemlje nego iu Strasbourgu. O toj odlučnosti govore odlučne riječi ove hrabre Bosanke.
