Posljednji beogradski mangup ostao je vjeran svojim načelima, umjesto škole odlučio se za kafanu i otkrio brojne mogućnosti zahvaljujući svojim raznolikim talentima, ali ga je sudbina odvela u drugom smjeru. Danas istražujemo životnu priču iznimne i višestruke umjetnice.
Usred cijenjene beogradske kaldrme, Dušan Prelević Prele utjelovio je mnoštvo identiteta: rocker, nogometaš, pisac, scenarist, glumac i boem. U svojoj biti, bio je osoba izuzetnog talenta. Njegova nepokolebljiva predanost njegovim strastima i dnevnim rutinama omogućila mu je da ostane intenzivno natjecateljski suprotstavljen izazovima života—izazovima na čijem je svladavanju aktivno radio.
Živeći oslobođenim životom, zaronio je u mnoštvo talenata koje je posjedovao. Rođen 11. studenoga 1948. na Vračaru u Beogradu, gubitak oca doživio je u mladosti, zbog čega je majka imala značajan utjecaj na njegovo odrastanje. Svojom nepokolebljivom predanošću oblikovala ga je u jedinstvenu i boemsku osobu.
Svoje rokenrol putovanje započeo je pravo iz srednje škole, putanjom koju Radoslav Lale Vujadinović u svojoj knjizi „Čuburci Krustaši“ naziva „Leteći životni put“. U okviru ovog rada, Prelević se pojavljuje u dijelu koji odaje počast ikonama rocka, jazza i folklora unutar beogradske scene.
- Kafana je i utočište i dom, poput srpskog parlamenta. Značajni događaji odvijaju se u tim pubovima – vlade padaju, pojavljuju se nove uprave i političke stranke. Ovaj pub je jedina obrazovna ustanova na kojoj sam diplomirao i ne bih ga mijenjao za Oxford.
Početkom devedesetih Dušan Prelević Prele osvrnuo se na svoje odrastanje, koje bi idealno trebalo započeti i završiti u srži srpske kulture – u kafani. Mladost odgajana u živopisnom okruženju povijesnog Beograda često je nadmašivala čak i najcjenjenije stručnjake, postižući uspjeh bez oslanjanja na prestižno obrazovanje. Temeljne pripreme bile su rigorozne i povremeno su odražavale intenzitet spartanskog treninga, sa strogim procesom odabira koji nije dopuštao znakove slabosti.
Slijedom toga, nije bilo iznenađenje da su se mnogi pojedinci na kraju pojavili kao talentirani umjetnici, sportaši, vješti zanatlije i živahni neprilagođeni koji su uživali u svojim “bezopasnim” ludorijama. Ovakav odgoj oblikovao je generaciju rođenih Beograđana koji su dali značajan doprinos gradu, a bili su potpuno svjesni da zauzvrat mogu dobiti malo ili ništa. “Nije riječ o mangupskoj kapalici, niti o lopovima koji danas lutaju gradom. Mangupi su školovani mladi ljudi pripremljeni za život. Nisu ni kukavice ni doušnici”, napominje Dušan Prelević Prele, posljednji pravi beogradski mangup, razmišljajući o svom “fela.”
Po završetku srednje škole posvetio je godinu dana usavršavanju svojih sposobnosti kao saiji, što je rezultiralo u dva potencijalna smjera: bavljenje nogometom ili glazbom. Nogomet se u Srbiji oduvijek smatra vrhunskim sportom, koji plijeni snove ovog prefinjenog mladića, koji je zajedno sa svojim suvremenicima želio postati sljedeći Šekular.
U prijevodu, “Pikao” odgovara “fucu”, što se odnosi na “Bulbulder”, klub nazvan po regiji koju predstavlja, također povezan s “Crvenom zvezdom”. Suočen s intenzivnim zahtjevima atletike, koji zahtijevaju neumoljivo trčanje i rigorozne treninge, odlučio se za jednostavniji put – glazbu. Tek kad je shvatio da ga njegove glazbene sposobnosti mogu bez napora dovesti do još jednog Micka Jaggera ili Joea Cockera, odustao je od snova da postane sljedeći Šekularac.
- “Glazba mi je oduvijek bila sve i to se nikada nije promijenilo”, izjavio je nesvjesni odvjetnik koji je odlučio napustiti srednju školu u korist rock ‘n’ roll stila života, protiveći se željama svoje majke. Šezdesetih godina prošlog stoljeća Beograd je pratio tempo drugih svjetskih metropola, često preuzimajući primat u umjetničkom području. Najveći svjetski glazbeni hitovi brzo su osvojili beogradsku publiku, omogućivši im da u samo dan-dva nauče pjesme napamet. To je inspiriralo Preleta da transformira školske klupe i klupu za rezervne igrače u živahne društvene prostore koji su noću bili užurbana rock and roll žarišta.
Godine 1982. objavljuje svoj debitantski album “Na oštrici oštrice” na kojem su sudjelovali Bora Đorđević, trombonist Kiret Mitrev, klavijaturist Laza Ristovski, gitarist Enes Mekić, basist Nenad Stefanović iz Japana, bubnjar Vladimir Furduj, trubač Stjepko Gut. , te glumac Slobodan Aligrudić. Među značajnijim pjesmama s ovog albuma bile su “Majko na šta liči tuvoj sin” i obrada klasika sarajevskih Indeksa “Jutro će zamijeniti sve.” Njegov drugi album “U redu, vibežio sam” izlazi 1991. godine, a pet godina kasnije “Ja, Prele”. Godine 1994. sudjelovao je s pjesmom “La Nuit” na kompilaciji s glazbom iz filma Gorana Bregovića “Kraljica Margo”, stvarajući za ovaj projekt tekst posebno inspiriran romskim jezikom.
Mnogi smatraju da je upravo on “režirao” vrhunsku scenu kultnog rock mjuzikla “Kosa” u Ateljeu 212. Njegov angažman u “Kosi” otvorio je put hvaljenom američkom redatelju Bobu Wilsonu, priliku koju je na kraju odbio zbog razlike u mišljenju. Zdravlje mu se pogoršalo zbog alkohola, a s pojačanim osjećajem za pravdu našao se upleten u brojne sukobe u kojima je pokazivao manjak suosjećanja prema sebi i okolini. Završno poglavlje njegova života obilježeno je gubitkom oka tijekom jedne od tučnjava u krčmi. Nakon ovog događaja suočio se s nemilosrdnim zdravstvenim problemima, koji su u konačnici kulminirali teškim invaliditetom Duška Prelevića nakon što mu je amputirana noga.
Tijekom ključnih trenutaka svog života, Prele pokazuje izuzetan talent koji blista jednako kao i priznanja koja su mu dodijelili mnogi. Narative iz vlastitih iskustava, uz priče poznatih i manje poznatih prvaka glavnoga grada, pretočio je u književna ostvarenja “Kako je umro Baš Čelik” i “Vlak za nevaljale”. Dodatno, treba odati priznanje “Posljednjem krugu u Monzi”, djelu koje će postati velika znamenitost domaće kinematografije.
“Moj sin je iznimno talentiran; napredovao je u svim poslovima kojima se bavio i pokrenuo je izvanredne projekte. Njegova majka Anka Kovač je zabilježila: “Kada shvati svoj potencijal, često zastane i ne ide naprijed.” Prele je preminuo srpnja 28, 2007. Bio je samac i iza njega su ostale njegova majka i dvije kćeri, Dina i Milica, koje su bile tri najznačajnije žene u njegovom životu. Jedno od njegovih temeljnih uvjerenja bilo je: “Tisuću puta iscrpljen, nikad poražen.
